Preko noći jedan od najiskusnijih: 'Prvi put nakon 10 godina ne bi nas gurao među kandidate za zlato'

Iako mu je nepunih 30 godina, Ivan Čupić doslovno je preko noći postao jedan od najiskusnijih igrača u redovima hrvatske rukometne reprezentacije. Standardno je desno krilo u momčadi još od davne 2006. i priprema za odlazak na EP u Švicarskoj. Otad je propustio samo nekoliko natjecanja isključivo zbog pehova i ozljeda koje su ga pratile.

“Pokupio” je otad tri velika srebra i tri bronce s velikih natjecanja, još uvijek čeka prvi tron i najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, za nadati se da će ga dočekati kao jedan od igrača koji je to zaslužio jer je uvijek možda i najviše izgarao na terenu.

- Prošlo je punih deset godina, nekad mi se čini da su prebrzo proletjele, kao da sam još jučer ušao u reprezentaciju, sad sam među starijima, no ne osjećam se nimalo star. Dosta je u momčadi novih igrača, cijela je generacija promijenjena, no kao i uvijek opet se odlično trenira. Najvažnije da su svi dosad relativno zdravi i da tako ostane još ovih par dana prije puta u Poljsku. Dobro smo radili, nećemo istrčavati s velikim najavama, ali niti pesimizmu nema mjesta. Ići ćemo iz utakmice u utakmicu i vidjeti kako će se situacija razvijati.

Nakon niza ozljeda, Čupić je trenutačno u idealnoj formi, sigurno će u Poljskoj biti među boljima:

- Dobro sam radio i izgledao zadnje vrijeme na terenu. Treneri su bili zadovoljni, mislim da tako mogu razmišljati i u reprezentaciji, ali ne samo što se mene tiče. Cijela je momčad dobra.

• Skupina B s Bjelorusijom, Norveškom i Islandom mogla bi se relativno bezbolno “apsolvirati”?

- Na papiru smo dobri u odnosu na suparnike u skupini, mogli bismo sve pobijediti i onda će to biti putokaz za nastavak natjecanja i križanje s Francuzima, Poljacima... Bilo bi lijepo prenijeti četiri boda.

• U Poljskoj se može očekivati pravi rukometni spektakl?

- Moj je Kielce posljednjih godina napravio lijepe uspjehe, rukomet je u Poljskoj u usponu, tome je pridonijela i bronca sa SP-a u Kataru. Imat će pune dvorane, fanatičnu publiku iza sebe, a kako se vrlo često pokazalo da je domaćin u euforiji, bit će Poljaci svima jako težak suparnik, iako i oni imaju puno ozlijeđenih igrača. No, u sličnim su situacijama gotovo sve reprezentacije. Imaju nekoliko igrača koji već par godina igraju zajedno kod mene u Kielceu i to im je dodatan plus. Dođemo li u priliku s njima igrati za polufinale, a to je moguće, bit će to neizvjesna utakmica i nama prilika za revanš za poraz u Kataru. Igramo u Katowicama pa u Krakowu, to nisu rukometni centri, to su u Poljskoj Kielce i Plock, no sigurno će navijači iz Poljske napuniti dvorane kad domaćin bude igrao. Svi su gradovi oko 100-150 kilometara međusobno udaljeni. Moj je Kielce u Krakowu napunio dvoranu sa 17 tisuća navijača kad smo igrali prijateljski ogled s Parisom, bit će to pravi rukometni šou. Poljaci su fanatičan narod koji voli sport općenito i bit će lijepa atmosfera na EP-u.

• Gdje je trenutačno ova podmlađena Hrvatska?

- Neću nas stavljati među favorite jer nam je sve novo, imamo samo nekoliko 'sarosjedioca' koji nisu stari, sve je ostalo novo, od izbornika, taktike, mentaliteta... Nakon desetak godina prvi put ne bih nas gurao među kandidate za zlato, to su sada ipak Poljaci kao domaćini, Francuzi, Danci i Španjolci.

• A kad bismo ipak željeli malo sanjati?

- Bilo bi lijepo zamisliti da ćemo izbjeći kvalifikacije za Rio, to bi značilo da smo osvojili zlato. Bio bi to savršen scenarij, ali neću ga niti zamišljati, a sada je u mislima samo Bjelorusija.

Čupić je u reprezentaciji prošao “sito i rešeto”, od gubitka prsta, do ozljede u zadnjim sekundama utakmice za broncu sa Slovenijom na SP-u u Španjolskoj 2013...

- Bilo je svega u ovih deset godina. Nisam bio u Njemačkoj 2007., u Švedskoj 2011., u Pekingu i Londonu, sve zbog ozljeda. Deseta mi je godina, ponosan sam što sam dio ove obitelji, namjerno to tako zovem jer mi je samo moja prava obitelj više od reprezentacije. I dalje u svakom treningu i utakmici uživam kao da mi je zadnja, toliko mi to znači i uvijek ću se odazivati ako me budu trebali. Reprezentacija je iznad kluba, iznad profesionalizma, zna to svatko tko je odjenuo dres s kockicama i nacionalnim grbom, s rukom na srcu... Tu se uvijek daje sve od sebe, da budeš čist sam pred sobom. Nekad sam bio bolji, nekad možda malo lošiji, no uvijek sam davao maksimum. Bilo je tako i za vrijeme 'zlatnih', cijelo moje vrijeme, tako će biti i s ovima koji dolaze. Imam neki miks osjećaja, da li sam star ili mlad, ali osjećam se mladim i još puno mogu i želim dati. Dok me taj osjećaj prati, bit ću na raspolaganju ljudima koji odlučuju, tko god to bio.

• Bili ste izvan reprezentacije i tijekom zadnje runde kvalifikacija, izbornik nije zvao i bilo je to iznenađenje:

- Nije mi bilo neugodno niti teško što nisam bio pozvan, nije moje da o tome razmišljam, dolaze mlađi igrači, traže svoje mjesto. Izbornik bira i odlučuje, tu svaka priča prestaje, ovisi sve o taktici, o mnogo detalja. Takav je život sportaša, jednog dana više nisu među onima koji su najbolji i potrebni pa život ide dalje, no, ponavljam, nadam se da još dugo neću biti u toj situaciji. Ako ne budem unutra, onda ću biti najveći navijač reprezentacije.

Čupić je ponudio još jedan pogled na lijepe i ružne trenutke u izabranoj vrsti:

- Ako gledam sebe, najgori mi je trenutak bio polufinale na EP-u u Danskoj (tada nije briljirao i bio je među glavnim krivcima za poraz, nap.p.). Ako promatram šire, to je izgubljeni finale SP-a 2009. u Hrvatskoj protiv Francuske. Bilo je, s druge strane, jako puno lijepih trenutaka, stvarno puno, ali najljepši još nisam doživio - još nisam osvojio zlato!

To je onaj pravi Ivan Čupić, “još nije osvojio zlato”, još nije, ali poginut će na terenu da mu se želja ostvari...Sanjati barem nije zabranjeno - neka mu se ostvari već u Poljskoj!