Ivana Kapitanović izabrana je za najbolju rukometašicu Hrvatske u 2019. godini i aktualna je vratarka francuskog Metza. Nitko ne bi bio sretniji od nje da je sa svojim prijateljicama sada u Danskoj, ali ozljeda ju je spriječila pa Euro prati iz svog francuskog doma. No, srce kao da joj zbog toga još jače kuca za reprezentaciju na ovom Europskom prvenstvu.
No, osim što žestoko navija, na ovom Prvenstvu popularna Kapi ima još jednu drugačiju ulogu nego inače, a to je stručna komentatorica nastupa hrvatske reprezentacije. Na službenoj stranici HRS-a piše CROlumnu by Ivana Kapitanović, i to čini prilično dobro.
Kao dokaz evo dijelova iz nekih dosadašnjih tekstova.
“... cijeli dan vrtim, čitam, slušam članke, isječke i uporno vidim iste riječi. Senzacija, upoznajte junakinje, kraljice šoka. Veliki naslovi, velike riječi. Apsolutno su ove cure to zaslužile! Još u prvoj kolumni sam istaknula jedno - jače ste od svega!
Šoštarić nije odustao
... S druge strane ove priče stoje ljudi koji uz naše obitelji, prijatelje i kolegice rukometašice nikad od nas nisu odustali, a to je naš izbornik i cjelokupni stožer. Svako okupljanje reprezentacije na prvom sastanku imao bi uvodnu riječ i svako bi vrtio iste riječi: “Tu ste, Vi ste najbolje, ja vam vjerujem i vi morate vjerovati sebi!”
Bio je to dug i težak put. Dosta ovih istih cura je bilo i na prošlom Euru gdje smo završile posljednje, dosta cura koje su sad tu se borilo u to vrijeme sa ozljedama, ozbiljnim, teškim, a često i same, s obiteljima. Naši klubovi novaca nemaju, druge nije puno briga. Snađi se kako znaš. Ali on nikad nije odustao.
Imale smo loše dane, katastrofalne. Derao se, vikao, svašta nam govorio, a u tim trenucima smo to i zaslužile. Ali nikad nije odustao. Čovjek koji nam je prije svega ponudio svoju ljudskost i dopustio nam našu. Dozvolio da pjevamo, plešemo, zezamo se, plačemo, smijemo. Nakon prvenstva u Francuskoj rekao nam je da je sve škola, da treba vremena, da ćemo imati velike rezultate, ali da moramo imat strpljenja... i bio je u pravu. Naše vrijeme je došlo, dočekali smo da i mi dobijemo četiri milijuna kauč izbornika, ne samo nogometaši i naši muški kolege.
Dug je put to bio, puno poraza koji su ovoj ekipi dali veliki karakter. Ogroman. Zato uvijek volim istaknuti zajedništvo. Veliko zajedništvo malog kruga ljudi. A zajedništvo i karakter nije od jučer, prošle smo zajedno sito i rešeto u mlađim kategorijama, puno cura je odustalo zbog ozljeda, a još više zbog egzistencije jer kod nas u ženskom rukometu morate biti ili ludi ili pomalo mazohisti da igrate, učite, studirate i nekako preživite.
Zbog svega toga sretna sam i ponosna na Našu Hrvatsku. I na sve šta ove cure rade. Način na koji se bore. One su i sjever i jug i istok i zapad. I dalmatinski dišpet i bosanska čvrstoća i zagrebačka elegancija i slavonski inat, a nekad i slavonska rakija. I more i rijeka, i planina i ravnica. One su naša Hrvatska! Sve za jednu, jedna za sve. Gubimo, vodimo, stižemo. Igramo, igramo se i uživamo. Vidi se zadovoljstvo, vidi se čarolija, vidi se povezanost.... Žive cure svoje snove! Snove svih koji vole ženski rukomet u Hrvatskoj, a one dobro znaju tko su ti ljudi. Cure uživajte, zaslužile ste, bio je to dug i težak put.
Nepobjedivo zajedništvo
Gubile smo, plakale, pobjeđivale, veselile se, ali nikad ni u jednom trenutku, nismo odustale! Nismo i nećemo!
Jednom sam rekla Ćamili u nekom razgovoru. Možeš pogriješiti, promašiti šut, možeš i zabiti, možeš ispasti u obrani, dobiti dvije minute, izgubiti loptu sve to možeš i sve je to sastavni dio našeg sporta, ali NIKAD ne smiješ loptu koja se ili kotrlja ili pada kraj tebe ne pokušati uhvatit ili se baciti za njom i izderati sva koljena. I što mislite je li poslušala?”
Ono što u svim tekstovima Ivana posebno naglašava jest ono što je definitivno postalo zaštitni znak ove reprezentacije.
“Ovakvo zajedništvo je bez sumnje nepobjedivo! Malo je reći ponosna san. Malo je reći sretna san. Svaka riječ je malo. Neopisivo. To je jednostavno MOJA HRVATSKA!”