Godinama se u hrvatskom rukometu, primarno u kontekstu reprezentacije, priča vrti oko vratara. Makar se nećemo složiti da je uvijek u njima problem, uz tvrdnju da imamo sjajne vratare koji brane u vrhunskim klubovima i ligama, činjenica je da nam nedostaje kontinuitet kakve imaju sve vrhunske reprezentacije danas.
Recimo, Danska ima Niklasa Landina iz kojeg su Moller, Greeen, Nielsen, pa tko je bolji... Španjolska ima Pereza de Vargasa i Corralesa, Francuska Gerarda i uvijek nekog iz jake lige uz njega, Švedska Palicku i sada Thulina, prije toga Apelgrena, Norveška Bergeruda i Saeverasa... Nekad je Rusija imala Lavrova i Sukosjana, Švedska Svenssona i Olssona, kasnije Svenssona i Genzela, u Francuskoj je uz Martinija narastao Omeyer...
Šego, Ivić, Slavić, Šunjić, Pešić...
Mi smo posljednjih godina na golu previše mijenjali, te su promjene išle toliko daleko da smo mijenjali iz utakmice u utakmicu u vratarima uvijek traživši neke alibije za mogući neuspjeh. No, svi koji su bili tu davali su svoj maksimum. Nekad je to bilo dobro (kad smo pobjeđivali), nekad je bilo premalo (kada smo gubili). Činjenica je da i danas imamo odlične vratare, jer da je drugačije oni ne bi bili u jakim europskim klubovima. Tu su u Bundesligi Marin Šego, u Francuskoj ligi Filip Ivić, Dino Slavić, Mate Šunjić, Ivan Pešić, na golu švicarskog Schaffhausena je Kristijan Pilipović, gol poljske Wisle brani Mirko Alilović, u dresu Vojvodine koja je osvojila Europski kup je Fran Lučin. To su sve vrhunske sredine za naše vratare i ne može se reći da nemamo izbora. Zašto nismo pogađali uvijek, to je posebno pitanje, bez univerzalnog odgovora.
No, to što se događa kod nas u Hrvatskoj u posljednje vrijeme, dokaz je da ima vrhunskog posla i vrhunskog talenata u jednom. Dominik Kuzmanović na vratima Nexea i Matej Mandić na vratima Zagreba brane vrhunski, prvi su vratari svojih klubova. Mandić je sjajan u Ligi prvaka, Kuzmanović u Europskoj ligi. I dojam je da više ne postoji niti jedan razlog da se baš njih dvojica ne gurnu u prvi plan i da s malo strpljenja dobijemo rješenje za sljedećih desetak godina, kao i sve vrhunske reprezentacije danas. Kada imaš isti tandem, onda je lakše raditi i obranu i sve što ide uz igru i zato je to plus koji bi mogao donijeti veliku eksploziju Hrvatske.
Još lani, možda nije bilo tako. Mandić nije branio zbog ozljede i bolesti, Kuzmanović je dijelio minute u Nexeu s Radovanovićem, ali kada je god dobio priliku u reprezentaciji, dok je dobivao s vremenom sve više i više, maksimalno je prilike koristio. U takvoj situaciji neki iskusniji vratar uz njih činio se kao logičan izbor, koji bi mogao pomoći, no danas kada su Mandić i Kuzmanović u formi u kakvoj brane, nema razloga ne imati povjerenje u njih i gurnuti ih u prvi plan. I ne treba odmah očekivati da će ti još uvijek klinci od 21 godine raditi čuda, ali s vremenom ima razloga vjerovati baš u tako nešto.
Ono što je ogroman plus za Mandića i Kuzmanovića kao tandem je da su baš u reprezentativnom dresu sve prošli skupa, od zlata na Europskom festivalu mladih (EYOF) u Bakuu kada ih je Nino Marković gurnuo u prvi plan, do kompletnog kadetskog i juniorskog staža u kojem su bili nositelji igre naših selekcija i proglašavani ponajbolji mladim vratarima Europe, čak i kada mi nismo bili blizu postavlja. A to nešto govori. Obojici je trebalo naći mjesto, jer igrač koji ne igra ne može donijeti ništa. Kuzmanoviću iz Dugog Sela, visokom 191 centimetar, rođenom 15. kolovoza 2002. mjesto je bilo Našice i Nexe, dok je 205 centimetara visoki Ljubušak Matej Mandić rođen 2. svibnja 2002. mjesto pronašao na golu Zagreba.
Kompromisa ne smije biti
Kuzmanoviću je išlo bolje, polako se borio uz Cara i Radovanovića da bi danas bio klupski broj 1, dok je Mandić znao zabljesnuti, ali do ove godine nije ušao u kontinuitet i ozbiljno došao u prvi plan, što zbog ozljeda, što zbog bolesti. Njegov bljesak ove sezone je nešto najbolje što se na vratarskom planu dogodilo posljednjih desetak godina, makar je Kuzmanović imao bolji kontinuitet. Vrhunski je vidjeti da Mandić zasjeni Landina, Bergeruda, Wolffa, Miklera… Ono što je u njihovoj zajedničkoj priči jako bitno i važno da se radi o velikim prijateljima, da se radi o tandemu koji je sve što je napravio dosad napravio skupa, kod kojih je jedino pravilo da brani onaj koji je u tom trenutku bolji. I to je za konkurenciju bez koje u sportu nema ništa, baš savršen podatak.
Zbog svega toga ne bi bilo čudo da im Goran Perkovac da priliku već na prvom velikom natjecanju koje će naša reprezentacija imati u siječnju na Euru u Njemačkoj. Ovako kako rade, kako djeluju, nema nikakve sumnje da Mandić i Kuzmanović mogu donijeti odgovor koji čekamo već dugo vremena.
Iza te priče stoji i jedna osjetljiva, naoko ne toliko važna, ali jako bitna. U današnjem rukometu u kojem ozljede diktiraju puno toga jako je važno uspostaviti red popunjavanja momčadi. A mi u ovom slučaju dvojicu najmlađih imamo kao dva prva vratara i važno je ne samo na papiru znati da svako tko to prihvati to bude u stanju i odraditi da bismo dobili vratarski tim kakav svi zaslužujemo. Tu nema mogućnosti neprihvaćanja pravila, jer to samo može narušiti stanje. Zato je na posljednjim pripremama Perkovac imao pet vratara, trebao je i Mandića, ali nije zbog lakše ozljede i za vjerovati je da će on i Valter Matošević uspjeti pronaći odgovore na sva pitanja.
Pozivi za Euro to će već ubrzo otkriti i važno je da iza njih nema baš nikakvih repova koji bi nudili nagađanja zašto ovaj, a ne netko drugi. Imamo dobru situaciju, budućnost možda izgleda bolje nego ikad po tom pitanju i to treba maksimalno iskoristiti.