I dok Francuzi slave, Hrvatsku sljedećih dana čeka muka. Mora se rasplesti klupko neuspješnog nastupa na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Nismo očekivali naslov prvaka Europe, ali očekivali smo više.
Mi smo od te Francuske izgubili utakmicu zbog dvije izgubljene lopte koje se inače ne događaju, dobili smo Španjolsku i Njemačku, ali nismo uspjeli, jer nismo bili tim. A zašto nismo bili tim, čut ćemo sljedećih dana kao što ćemo čuti i nastavlja li Perkovac na izborničkoj poziciji i ima li tko što reći igračima na pojedinim izvedbama koje se ponavljaju iz natjecanja u natjecanje. Kako budemo odgovorili, tako će nam biti.
Ono što je sigurno, moramo odgovoriti brzo, jer već u prvoj polovici ožujka su olimpijske kvalifikacije za Pariz, za 15 dana morat ćemo objaviti s kojim snagama idemo u tu priču. Najgore bi bilo da sve ostane ovako, da ne dobijemo nijedan odgovor, pa da se ponovo čudimo istim stvarima.
Svašta je izrečeno i napisano posljednjih dana. Trenerskih ponuda je bilo u izobilju, komentirali su i oni koji rukomet prate samo u siječnju i oni koji ga uopće ne prate, ali to je cijena popularnosti zbog koje svatko ima potrebu izreći svije mišljenje. Da nije zanimljivo, nitko ne bi ni komentirao, da nitko ne vidi sebe da bi to bolje radio, ne bi bilo ni ponuda, ali mi s ponudama ne stojimo najbolje. Ispucali smo mnoge, došli su u situaciju da više gotovo na domaćem tržištu nemamo rješenja, jer mnogi su prodefilirali, ali su rijetki ostavili konkretan trag i u reprezentaciji i u Zagrebu.
Ako i jesu, to je bila neka prošlost koja u današnjosti više nema istu vrijednost. Vrlo je odgovorno raspleti situaciju, nije nimalo lako, jer rasplet mora imati i svoje posljedice. Nije to stvar, probam, ne ide, pa nikom ništa. To je jako skupa stvar. I zato u odgovorima svidjeli se kome ili ne kompromisa ne smije biti. Osnovno pitanje je napraviti svoj posao, a svi su dobro svjesni tko ga je napravio, a tko nije. A sutra bi svi voljeli biti tu, biti dio OI, SP u Hrvatskoj…
Zašto smo protiv stranca, zašto smo protiv Vujovića, zar taj Vujović posljednjih godina na klupskom planu nije napravio najbolje rezultate. Zašto stranac uopće mora biti loše, ako kod kuće nemamo čovjeka koji to može odraditi. Nije to stvar priče, obećanja, nego posla. Zamislite da se Nepal bavi rukometom, pa da je Nepalac danas kandidat za izbornika što bi to tek onda bilo. Čemu stvarati priče tamo gdje ih nema. Naravno da bismo mi najviše voljeli da domaći stručnjak bude taj koji to radi, jer sigurno imamo dobrih trenera, ali ti treneri se moraju dokazivati, raditi, ulagati u sebe, napredovati, a ne samo komentirati i skupljati poene. Pa koji to naš trener radi u dvije najbolje svjetske lige danas, Njemačkoj i Francuskoj, kao glavni. Koji to naš trener radi u Ligi prvaka s nekim jakim klubom?
Nijedan, imamo u njemačkoj Bundesligi tri trenera vratara (Jerković, Kelentrić, Špiranec) i jednog pomoćnog trenera (Lacković). Morao ulagati puno više u to, moramo otvarati jedni drugima putove kao što rade Španjolci ili Islanđani kojima su mnogi jalni, ali koji što god oni mislili rade veliki posao. Samo rezultati na terenu, a ne na jeziku, to potvrđuju i zato će posao koji nas očekuje u sljedećih tjedan dana biti jako težak i ne smije podleći nikakvim pritiscima, a mora naći odgovore zašto nam se stvari ponavljaju. Ne nađemo li ih, ništa se neće pomaknuti.
Zašto su Francuska, Danska i Švedska danas tri najbolje selekcije. Pa upravo zato što rješavaju probleme, što Francuska dođe bez vratara, s dvojicom novih, sa Remilijem koji postane kao srednji MVP, što Jacobsen Kierkelokea pretpostavi legendi Lindbergu, što krene s Mikkelom Hansenom na klupi, što Šveđani odigraju bez Ekberga koji je bio nezamjenjiv, bez problema, bez da se vidi da im je lijevi vanjski problem… Vizija traje, ona se ne mijenja, samo onaj tko se vidi u njoj može biti dio toga. E mi tu viziju – nemamo. Godinama nismo riješili neke probleme, nemamo petlje. Zato i imamo problem.