Prva reakcija bila je "ne znam što bih rekao", ali onda su riječi same krenule. Zdravko Zovko, nekad sjajni rukometaš, potom odličan trener i prvi izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije teško se mogao pomiriti s porazom kojeg su naši igrači doživjeli protiv Islanda, reprezentacije zemlje u kojoj je 1995. vodio našu reprezentaciju do svjetskog srebra, godinu dana nakon što je izbornički potpisao i broncu na inauguralnom Euru u Portugalu...
- Zatečen sam, očekivao sam više. Ne rezultatski, nego igrom, jer sama igra je ta koja ti daje neku nadu, kao kad smo Španjolce dobili u prvoj utakmici. Očekivali smo da ćemo zadržati neki kontinuitet, međutim, činjenica je da mi padamo kako Prvenstvo ide prema svom kraju, pa smo izgubili i od Mađarske i od Islanda - kaže Zdravko Zovko.
Iako je Hrvatska prikazala i neke dobre stvari, posebno u toj premijernoj utakmici, u globalu slika je daleko od one kakvu smo priželjkivali?
- Sigurno da je nekih pomaka bilo. I u prvom nastupu bilo je vidljivo da smo ubrzali igru, da su neki mladi igrači došli na svoje. Dobili smo dva vratara na ovom Prvenstvu i još nekolicinu mladih igrača. Međutim, nedostaje ono zbog čega se igra, to je rezultat i onaj krajnji cilj, pobjeda na kraju. Svi mi živimo od toga. Ljepota je na neki način prolazna, ako igraš samo 15-20 minuta, to nije dovoljno. Mi smo i protiv Islanda igrali 30 minuta dobar, prolazan rukomet i vodili s dva razlike, ali u nastavku to više nismo mogli pratiti. Mislim da nam je to bio problem, taj kontinuitet u igri, i ganjanje rezultata koji je primarni cilj u našoj igri.
Smatra Zovko da smo sličnu slabost pokazivali i ranijih godina.
- Ako se vratimo četiri godine unatrag, onda ćemo vidjeti da smo mi gubili i od Japana, i od Brazila, i od Egipta, i od Crne Gore. Sve te utakmice trebale su za nas biti prijelomne, da napravimo korak prema gore, dok smo mi to gubili, i to dosta uvjerljivo. Ne samo tehničko-taktički i fizički, nego možda ni mentalno, ni psihički nismo bili spremni za neka takva opterećenja u kojima igrači i stručni stožer trebaju pokazati svoju kvalitetu i dovesti ekipu do toga da ostvarimo pobjedu. Nama je utakmica s Islandom bila posljednji vlak, no mi to jednostavno nismo mogli pratiti, nismo bili u stanju u drugom poluvremenu dobiti Island koji je igrao bez svoja dva ili tri najbolja igrača...
Što je razlog tome?
- To je moj dojam, i sad je teško govoriti zbog čega je to tako. To je nešto što treba dobro analizirati, okrenuti se pozitivnim stvarima i nastaviti raditi. Imamo vjerojatno kvalifikacije za Olimpijske igre, pa Svjetsko prvenstvo sljedeće godine kod nas, mislim da su temelji dobri. Stalno mijenjati trenere i pričati tko je kriv ili nije kriv; mislim da smo svi krivi. Najviše oni koji su direktno tamo, onda i mi koji smo u rukometu. Možda smo se malo i zapustili, možda ostali korak iza rukometa koji se danas igra, možda i metodike rada itd. Ima puno stvari o kojima bi se moglo razgovarati i o kojima trebamo možda iskreno i otvoreno nešto reći da bismo napravili korak prema naprijed. Stalno gurati glavu u pijesak i govoriti "mi smo dobri, mi smo osvajači medalja", mislim da je to loše.
Posljednju medalju Hrvatska je osvojila na Euru prije četiri godine, bilo je to srebro iz Stockholma.
- Nije to tako davno, nisu naši rezultati tako tragični, jer mi se ipak kvalificiramo na ta velika natjecanja, ali ne možemo napraviti onaj korak koji bi nas mogao približiti plasmanu među prvih šest ili osam ekipa. Mi smo stalno negdje iza, stalno gubimo te odlučujuće utakmice i jednostavno ne možemo to proći. U ženskom rukometu je to bilo poznato, u muškom smo prije takve utakmice dobivali, dok ih sad više ne dobivamo. Ne znam zašto, teško je to komentirati dok nisi unutra. U svakom slučaju, mislim da trebamo imati povjerenja u put za koji smo se odredili, treba izdržati, istrpjeti i neke neuspjehe za dobro reprezentacije.
Iza vas je dug trenerski i izbornički staž, jeste li bili u sličnoj situaciji kao Goran Perkovac, da vam je ekipa ovako padala?
- Svako natjecanje ima svoje specifičnosti. Čovjek mora imati ekipu dugi niz godina da bi sve to štimalo i išlo glatko. Obično dođeš tamo pa doživljavaš neke padove, ekipa ti se diže i pada kroz rezultat. U sportu je rezultat taj koji određuje i atmosferu unutar ekipe. Ako igraš loše, ako izgubiš jednu utakmicu, odmah to narušava i odnose i sve ostalo, i igrači gube samopouzdanje, isto tako i stručni timovi. Naravno da sam imao i takvih situacija, ali nastojiš se nekako izvući. Nekad imaš sreće pa ti uspije, nekad ne, kao mi 2000. u Zagrebu, kad smo izgubili od Slovenije u ključnoj utakmici za odlazak na Olimpijske igre. To su neke stvari u koje treneri, kao i igrači, upadaju, i naravno da je u tom trenutku važno imati jak stručni tim oko sebe koji ti u takvim situacijama može pomoći da doneseš ispravne odluke.
Smatra iskusni stručnjak da uvijek treba ići u korak s vremenom i trendovima.
- Mislim da mi tu malo zaboravljamo, stavljamo prst u uho i prelazimo preko toga, ali u današnjem sportu je to također jedan od važnih momenata, isto kao i trenažni proces, izbor igrača i svega ostalog. Mislim da tu moramo više i dublje poraditi, i ne nastupati samo "ja znam sve i najbolje", nego se malo naučiti raditi grupno i timski. Ako gledamo timeoutove drugih ekipa, nije da uvijek prvi trener drži timeout. Nekad ga drži i igrač, nekad pomoćni trener. Mi to nismo navikli, ali možda trebamo i mi to malo analizirati i promijeniti pristup prema svemu. Možda je kod nas to sramota, da netko drugi nešto kaže osim prvog trenera, ili da netko puca osim onog glavnog igrača. Na tom planu možda možemo više poraditi...
Igra s igračem više predstavljala je Hrvatskoj velik problem na ovom Euru. Zašto?
- Događa se i drugim ekipama. Ako imate samo jednu akciju koju igrate tijekom prvenstva, dok su danas skauting i analiza suparnika dovedeni do savršenstva, normalno da se protivnička ekipa na to prilagodi, i mislim da je tu glavni problem. Imali smo problem čovjeka više, imali smo jednu akciju koja nije prolazila, nismo imali rješenja i to je razlog zašto smo loše realizirali. Ali nije to samo čovjek više, nije to samo neki segment igre. Puno je toga što mi trebamo nadograditi, ali ja imam povjerenje da je to izvedivo jer naši igrači igraju u dobrim klubovima, u Ligi prvaka. Imamo tri svjetska igrača; Cindrića, Duvnjaka i Karačića. Imamo potencijal, dolaze mladi igrači, Zagreb ove sezone igra odlično, tu su Mandić, Srna, Klarica koji su se već predstavili, Lučin je u Wisli... E sad to treba spojiti u ekipu, kao i u klubu moraš selekcionirati i napraviti momčad koja ima glavu i rep. To je i u reprezentaciji jako važno, i mislim da tu malo kaskamo. Nismo uspjeli pronaći ekipu, okosnicu koja bi igrala u kontinuitetu i donosila rezultate. Događa se da imaš lošu realizaciju ili da ti jednostavno ne ide, ali mislim da igrač više nije naš glavni problem, problem je puno dublji.
Neke stvari bi možda generalno trebalo mijenjati u našem rukometu. Je li došlo vrijeme da se struka ozbiljno pozabavi tim problemima?
- Naravno da treba analizirati način rada. U početku razgovora sam rekao da mislim da smo jedan od problema i mi, odnosno struka. Mi radimo i držimo se neke metodike koja možda više ne prolazi, ali je činjenica da mi radimo igrače, pa čak i na prostoru bivše Jugoslavije. Na ovom Prvenstvu imali smo šest reprezentacija s ovih prostora, znači da ovdje postoji dobar rad s mladima, posebno u Hrvatskoj. Mi izbacujemo igrače, ne mislim da više ne možemo proizvesti top reprezentaciju za kvalitetan rezultat. Mislim da Hrvatska ima uvjerljivo najveći potencijal, ali da jednostavno nismo znali iskoristiti to što imamo. Igrači sigurno imaju svojih grešaka, i oni su odgovorni za rezultat, ali mislim da je problem upravo u nama trenerima, da smo tu na neki način zakazali. Da nismo uspjeli stvoriti atmosferu i ekipu koja će se boriti za vrhunski plasman - zaključio je Zdravko Zovko.