Uvijek puno očekujemo od Luke Cindrića. Bilo je situacija da ne dobijemo puno, ali njegova kvaliteta kaže da treba imati strpljenja i da nam se to može i te kako isplatiti na ovom Euru. Cindrić je ove sezone u nešto drugačijim okolnostima, napustio je Barcelonu, obukao dres Dinama iz Bukurešta, tamo ne igra Ligu prvaka, ali igra iznimno jaku Europsku ligu u sastavu Xavija Pascuala s kojim je nekad sjajno surađivao u Barceloni. Zdrav je, to je iznimno važno i sada ćemo vidjeti koliko može doprinijeti igri hrvatske reprezentacije. Protiv Slovenije u subotu u Poreču se vidjelo da može mnogo i sada je cilj da tako i ostane.
Za početak, kako je Cindriću u Rumunjskoj?
- Lijepo mi je u Bukureštu, priviknuo sam se. Na svim poljima mi je to što sam želio, prezadovoljan sam sa svime.
Ipak, Dinamo nije Barcelona...
- Realno, izgubili smo od Berlina, taj poraz je jedini, ali cilj je isti, boriti se za Europsku ligu pa se pojačati i igrati Ligu prvaka dogodine. Xavi je to složio vrhunski. S njim sam radio u Barceloni dugo, s njim smo u njegovoj posljednjoj sezoni igrali skoro savršeno, nismo izgubili niti bod niti u jednom natjecanju i na to smo svi bili iznimno ponosni.
Xavi i Antonio Ortega, njegov nasljednik u Barceloni, dva su velika trenerska imena, može li usporedba?
- Xavi je vrhunski trener i čovjek. Živi rukomet, gleda snimke po šest sati dnevno, priprema se za svaki detalj, zato je uspješan. Ortega je stara škola, prilagodio se njemačkom stilu jer je tamo dugo radio, traži igru jedan na jedan i čvrstu obranu. Mi s Xavijem to nismo igrali, igrali smo igru s puno golova, primiš gol i zabiješ ga za pet sekundi. Zabijali smo toliko da je bilo tko teško mogao s nama. Bilo je skoro nemoguće natjecati se s nama tada.
Razlika između Barcelone i Bukurešta?
- U Barceloni je pritisak konstanta, svaka utakmica se mora pobijediti, očekivanja su velika, ne daju ti da se opustiš. Naravno da je Barcelona iznad Bukurešta, ali ja sam htio ići negdje gdje će biti vrhunski, gdje ću imati dobru komunikaciju s trenerom i ja sam to dobio u Bukureštu u koji sam došao isključivo zbog Pascuala. Skroman sam, iz malog Ogulina, živio sam pet minuta od plaže u Barceloni, ali nije mi to u ovom razdoblju ključna stvar za karijeru. Rukomet mi je u ovom trenutku broj 1. I to što sam tražio dobio sam u Bukureštu.
Rastanak s Barcom bio je neobičan, dvije godine prije isteka ugovora.
- Nije mi preteško pao, jer oni su na kraju bili korektni. Dogodilo se svašta, ja nisam jedini kojem se to dogodilo. Nismo pristali na smanjenje plaća zbog nogometa od kojeg sve ovisi, sve se rezalo. Dok se nogometni klub ne dovede na maksimalnu razinu, sve drugo je manje važno. Sve je bilo tome podređeno. Nisam rekao da želim ići, ali sam bio svjestan da će se to dogoditi i razmišljao sam o tome. Isplatili su me, sve je ispalo super na kraju. Pamtim Barcelonu po lijepom.
Kako vas Xavi vidi u Bukureštu na terenu?
- U Bukureštu funkcioniramo pola - pola, Kukić i ja. Čak i dosta igramo zajedno kao dva vanjska, srednji i lijevi. Sedam godina sam bio konstantno na Final Fouru u Kölnu. To su barem četiri puta godišnje mini pripreme i kako god, moram reći da mi je ovo malo i dobro došlo, jer je doista teško izdržati takav ritam, toliki broj utakmica. To nije normalno i igračima općenito postaje nesnosno teško. Sezona se produžila za mjesec dana do druge polovice lipnja, nekad je bila do kraja svibnja kada se igrao Final Four u Kölnu, sada je to u drugoj polovici lipnja. Ove godine će se na sve dodati i Olimpijske igre za mnoge, onda odmah nastavak sljedeće sezone, što je stvarno nehumano i po meni loše za rukomet u cjelini. Zasićeni smo rukometa, čak ne i toliko fizički, nego mentalno. Dokle više, nekad si često svi koji igramo postavljamo to pitanje.
Kakvo je stanje u reprezentaciji, tako i s vama?
- Zdravlje se često poteže kao pitanje, ali glupo mi je o tome govoriti jer je sve OK. Fizički sam dobar, treniram puno, kod Xavija nema popusta ni za što. Puno više treniramo taktiku, jer nije kvaliteta ista kao nekad u Barceloni. Tamo smo trenirali sat vremena, ovdje radimo dva, jer igrači ne mogu sve što su mogli oni u Barceloni. Ja sam Xavija upoznao drugačijeg, dok sad on viče, u terenu je svako malo i meni je bio šok, ali sam već navikao. A i on kaže “moram”.
Često se poteže pitanje vašeg maksimuma u reprezentaciji, smeta li vam to?
- Rukomet je situacijska igra, ne možeš predvidjeti što će netko napraviti u igri, ali intenzitet mora biti vrhunski, jer bez toga ne možeš igrati danas ni s kim. Zato treba širina, sustav i zato su momčadi vrhunske jer imaju 15 igrača. Nama samo fali kontinuitet toga, kvalitetu imamo, jer jako je teško igrati svaki drugi dan. Gubili smo jer nismo imali širinu i nema tko dignuti situaciju kada padnemo... To nam je najveći posao da bismo se podigli na Euru.
Kako to realno izgleda po vama?
- Potencijalno izgledamo dobro, kada pričamo o nama mnogi se čude da ne osvajamo više. I mi bismo to htjeli. Crna Gora i Slovenija bili su dobri protivnici i mislim da je to bilo jako važno za ovu fazu priprema. Najrealnije bi bilo proći prvi krug na Euru i biti konkurentan svakome u drugom, pa što će biti - bit će. Nitko ne može jamčiti da će sigurno igrati polufinale, čak ni Danci koje mnogi vide kao glavne favorite.
U našoj skupini su dvije “vaše” reprezentacije, dojučerašnja Španjolska i današnja Rumunjska?
- Kada je riječ o Rumunjima, većina ne zna te igrače, ali ja sam ih imao priliku upoznati. Igraju dobro, čvrsto, nisu taktički toliko jaki, ali s Xavijem su se digli. Imaju dva odlična vratara, Iancu će doći u Bukurešt dogodine. Svaku utakmicu mijenjaju nešto, svaki mjesec se okupljaju po nekoliko dana, traže. Svi su domaći iz lige, osim mislim Grigorasa koji igra u Portugalu, nemaju super individualce, ali su snažni, duboko izlaze i bit će to teška utakmica za nas. Španjolci su odlični, neugodni, imaju sustav. Promjena golmana kod njih ne znači ništa, mislim da je promjena obrane bez Guardiole najveća, ali nije on to slučajno i Ribera je to napravio ciljano, siguran je u ono što želi. Dok sam igrao u Barceloni, Ribera je svaki tjedan obilazio neki klub i pripremao svako okupljanje. Vrlo su sustavni, fasciniralo me to što njihovi treneri rade puno, dijele znanje, nema toliko ega kao kod nas, makar možda nisu toliko vrhunski ako se pogleda s distance.
Spomenut ćemo i Austriju, koja je potencijalno najopasnija za prolaz?
- Austrija je odlična reprezentacija, ima iskusnu vanjsku liniju, još su i Božovića vratili i bit će to teška skupina za nas. Ne znam očekivanja, ali mislim da budemo konkurentni u drugom i sad što će biti dalje, vidjet ćemo. Da bude kao protiv Danaca na prošlom SP, pa da jedna dvije lopte odluče. Ali da smo tu...
Želio je dodati još jedan detalj.
- Mi imamo dobre trenere, ali mislim da mladi treneri općenito moraju dobiti šansu, moramo gledati nešto drugačije, nešto što nam može dovesti plus, jer se rukomet mijenja. Jedan Dinko Đanković, spomenut ću baš njega jer sam s njim radio, sigurno zaslužuje priliku.
Mi se pak nadamo da će Cindrić poletjeti kao što je poletio na prošlom SP protiv Danske, kada je buduće svjetske prvake doslovno držao u šahu. S takvim Cindrićem ova Hrvatska uvijek može biti opasna.