Kada su 2008. izmišljene olimpijske kvalifikacije rukometaša, bilo je to za plasman na Igre u Peking, IHF je utvrdio čvrsta pravila kada je riječ o domaćinstvima turnira za plasman na OI. Predviđeno je da domaćini budu tri najbolje selekcije s prethodnog SP ili druga, treća i četvrta ili prva sljedeća ako je netko od njih već unutra. To je bio jedini kriterij koji se zadržao još za London, kada su domaćini bili Španjoska i Švedska, te Hrvatska koje je to mjesto dobila jer je Danska bila srebrna na SP u Švedskoj 2011. Ali nakon toga više ništa nije bilo isto...
Za Rio je je preskočena Španjolska, dok je mjesto domaćina kao deseta sa SP dobila Švedska i otišla na OI. Za Tokio je preskočena Norveška, koja je to po prvom kriteriju zaslužila, recimo ušla Crna Gora koja nije ni bila na SP 2019.
Sada su po prvom pravilu domaćini trebali biti Španjolska, Njemačka i Norveška, ali umjesto Norveške je odabrana Mađarska. Koje pravilo? Samo novac ili priča “tko jači - kvači”. Ovaj put imamo i jedan presedan, to je da se i muški i ženski turniri igraju u istim zemljama, što stvara malu nelagodu kod ostalih. Trebali su biti Švedska, Nizozemska i Njemačka, od te trojke samo je Njemačka s razlogom ostala privilegirana, zato što je Njemačka i zato što u rukomet ulaže najviše.
Ovo su pete OI na kojima imamo ovakav sustav kvalifikacija. On nije loš, ali mora imati strože utvrđena pravila najviše kod izbora da bi svi bili ravnopravni. Vrijeme je da IHF to utvrdi jer sve ide jako brzo, i Los Angeles 2028. samo što nije. Dva su odgovora. Ili vratiti kriterije ili mijenjati sustav. Jer sport s novcem direktno nema nikakve veze.