Rukomet puno brže gubi nego što stvari, pitanje je kako i koliko će izdržati

Utakmicama Španjolske i Srbije u Herningu, te Francuske i Češke u Oslu, u četvrtak će biti otvoren 17. Euro rukometaša. Mi ćemo protiv Gruzije krenuti u subotu. Već je uobičajeno da se atmosfera ne može stvoriti u startu, jer se sve događa u sredini sezone, jer su svi u nekim drugim razmišljanjima, ali za nekoliko dana sve će se to promijeniti, postati zanimljivije i uzbudljivije. I ponovo ćemo dobiti natjecanje koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Svake godine je sve teže, jer je sve više napora, sve manje vremena za neko stvaranje. Novac diktira ritam, on se ne obazire na sport kao sport. Tko živ, tko mrtav – igrat će se. Vječno je pitanje je li to baš idealno. Sve je više onih koji skraćuju karijere, jer jednostavno nisu u stanju ispratiti sve te napore. A zbog tih stvari rukomet je siromašniji, a generalno gledano to je stvar koja bi trebala zabrinjavati.

Recimo, Francuska je prošli put bila prvak Europe, danas u timu više nema braće Karabatić, Portea, N‘Guessana, Danci su bez Arnoldsena, Madsena, Greena, Hrvatska bez Duvnjaka, Karačića, Pešića, po novom i bez Šipića. Norveška bez Barholda, O‘Sullivana, Gulleruda, Overbyja, Seaverasa, Bjornssena, Roda, Tonnesena, Slovenija bez Kodrina, Blagotišenka, Zarabeca, Vlaha, Nizozemska bez Ravensbergena i Smitsa, Švedska bez Ekberga, Nilssona, Pellasa, Thulina…

Makedonija je bez Talevskog i Georgievskog, Španjolska bez Perez de Vargasa, Corralesa, Solea, Migallona, braće Cikuša. Island je bez velemajstora Palmarssona i Gudjonssona, Poljska bez Syprzaka i Sićka, Srbija bez Kosa, nema više Abutovića, Portugal je bez Martinsa, Saline, Magalhaesa i Portele, Crna Gora bez Grbovića, Anđelića, Lazovića i Simića…

To je strašno puno, ali opet rukomet je živ na nogama i svi će vam koji igraju na Euru prvo reći – prvo je najbitnije da budemo zdravi. To je svakako dobar početak, ali jako loše zvuči za sport koji simbolizira zdrav život.

I nije to sve. Čak i kod sudaca je situacija postala ozbiljna, jer nakon što su prestali silom prilika Gubica i Milošević, sada više neće biti ni Horačeka i Novotnyja, Načevskog i Nikolova, francuske braće Gasmi i sestara Bonaventura koji su svi sudili mnoge velike završnice i na klupskom i na reprezentativnom planu. Tu veliku odgovornost nosit će EHF, baš kao što odgovornost za reprezentacije nose njihovi izbornici.

Sve će biti, sve će proći, ali ostat će pitanje ima li rukomet kao sport mogućnost gubiti kapacitete puno većom brzinom nego što ih može stvoriti i koliko uopće vrijedi u današnjim okolnostima bilo što stvarati, kada ti netko može odnijeti pred nosom debelim novčanikom kada se sjeti. To su ključna pitanja za budućnost rukometa.

Ono bitno je da ovaj Euro nije ključ za ulazak prema OI u Los Angelesu, da će s njega prve četiri selekcije biti dio SP kojem je godinu kasnije domaćin Njemačka. Ako je Njemačka među 4, onda će i peto mjesto biti ulaz, a kako je Danska još lani svjetskim naslovom osigurala SP 2027., ako i ona i Njemačka budu među 4 na ovom Euru i šest će moći na SP dogodine. Zato se igra utakmica za 5. mjesto, inače ne bi imala svrhe.