Rukomet je definitivno postao preskup u odnosu na ono što donosi. Brojke se pumpaju, ali situacija je sve dalje od istine. A istina glasi da je rukomet u velikim financijskim problemima i koliko god se pumpao brojkama teško može podnijeti realnosti kojima je okružen. Htjeli bi puno, traže puno, dok nude malo, skoro pa ništa i sve dok se to ne promijeni sve manje će biti onih koji to mogu pratiti, a sve više privilegiranih, što opet sport gura u okvire daleko od javnosti, publike na tribinama, medija i svega onoga što je rukomet izgradilo u posljednjih 30 godina u ozbiljan sport.

Nitko ne želi stati, podvući crtu, reći gdje je granica. I svakodnevno se događaju neke promjene. Posljednja je da je Budimpešta otkazala domaćinstvo Eura rukometašica 2024. i da će se isto prebaciti u Beč. Prije toga iz Pariza je došla poruka da će se većina rukometnog turnira na OI igrati u Lilleu, ne u Parizu, što udaljava sve ostalo od rukometa, jer su u pitanju Olimpijske igre, ne samo taj sport. Stvar je ustvari vrlo jednostavna. Ulog i ono što ulog nosi. Oni nisu srazmjerni i rukomet i sve ono što ga okružuje ispašta. Sve se svodi samo na TV i reklamu i polako odumire koliko god je TV važna u cijeloj priči.

Samo je važno spojiti

Jako je malo onih koji danas žele nešto organizirati sami, jer je postalo preskupo. Narastao je broj reprezentacija, to košta znatno više, ne donosi nazad ni pola uloženog. To se posebno vidi kod rukometašica, makar ruku na srce ni rukometaši nisu daleko.

Nekad smo imali zajednička domaćinstva kao dio logike, recimo SP rukometašica 1995. Austrija - Mađarska, ‘99. Danska - Norveška, Euro rukometašica 2010. opet Danska - Norveška pa 2014. Hrvatska - Mađarska. Danas je to trend i više ne razmišlja o susjednim zemljama što ne donosi veće troškove, nego tko hoće ući u to, važno ih je samo spojiti. Tako smo nedavno imali Euro rukometašica na relaciji Makedonija - Crna Gora - Slovenija, SP rukometaša na relaciji Poljska - Švedska, imat ćemo Euro rukometaša 2028. u trokutu Španjolska - Portugal - Švicarska pa SP rukometaša u trokutu Danska - Norveška - Hrvatska 2025. godine.

Umjesto da se motivira publiku, samo joj se poskupljuje želja za praćenjem reprezentacije. I ne samo publici, nego i svima ostalima pa se samo i isključivo sve pretvara u trošak koji će s vremenom ići u nebo i dogodit će se da ga mnogi više ne mogu jednostavno pratiti. Ne tako davno imali smo priliku čuti da je u jednom drugom sportu jedna reprezentacija rekla “ne može - preskupo je”, zato će se ne sastanu li se mudre glave iz EHF-a i IHF-a dogoditi i rukometu. Lijepo je to svake godine nešto, ali koliko je to sve skupa realno, veliko je pitanje.

Sport ne smije postati jedino i isključivo svrha zarade i pitanje kako će na to čelnici reagirati odredit će budućnost sporta. Ne bi bilo čudno da neki kažu da ih ubuduće samo zanima Euro, a ne SP ili obrnuto. Pumpa se u nedogled i balon je sada vrlo opasno napet pred mogućnosti da pukne. Spomenuli smo situacije otkazivanja, premještanja, svjedoci smo gašenja klubova u europskoj svakodnevici. Bilo je toga i prije i bit će i poslije, ali rukomet kao sport ne smije biti generator te priče. To je puno veći posao za glavne ljude rukometa, nego hoće li biti četiri ili šest dodavanja pod rukom, hoće li se povećati krug u centru, hoće li udarac u glavu biti isključenje ili crveni karton. To je samo celofan.

Pitajte nekoga kako

Zašto je nogomet industrija? Zato što ga prati toliki dio javnosti, zato što se klubovi i reprezentacije natječu biti dio elite, jer znaju da im to nosi zaradu. U rukometu je sve samo trošak i dok je tako neće se pomaknuti naprijed. Opcija je nešto učiniti da se sve skupa s vremenom ne bi svelo na najužu interesnu skupinu ljudi. Nije nogomet samo popularan, jer se igra u Engleskoj, Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i u Ligi prvaka i na SP. A nekad je i on bio puno puno niže. Pa pitajte nekoga kako!