Nažalost, ono o čemu smo prije neki dan pisali kao velikom problemu europskog rukometa, nastavlja se. I sve je neugodnije, ne samo za klubove nego i za sve koji ih okružuju. Norveški Kolstad iznenada se našao u glavnoj roli ove priče s novom epizodom.
Kolstad je prije dvije godine krenuo žestoko dizati budžet. Momčad se polako slagala, postali su prvaci lani u Norveškoj svladavši Elverum, i makar nemaju rejting da bi ih se uvrstilo u Ligu prvaka, EHF je zbog visokog budžeta upravo to učinio na nezadovoljstvo mnogih najviše Dinama iz Bukurešta. Kolstad je sa zlatnom pozivnicom dobio povjerenje Beča.
A onda je Kolstad samo nekoliko dana nakon ždrijeba odlučio da to ne može pratiti, bez pardona prema bilo kome. Objavili su da klub smanjuje budžet, jer sponzori ga ne mogu zatvoriti po prethodnom dogovoru. Pa su objavili da igračima do kraja ove godine odmah smanjuju primanja za 30 posto, a iduće cijele godine minus na računima će im biti 20 posto u odnosu na ono potpisano. To u konačnici nije fer ni prema igračima, jer u Kolstad su ove sezone sletjeli Sander Sagosen, Magnus Rod i Goran Johanessen i sigurno da takva smanjenja za njih koji su igrali u Kielu i Flensburgu, nisu nimalo ugodna stvar, što god da rekli. E sad, kako će to sve izgledati u vremenu koje slijedi, hoće li igrači uopće pristati na smanjenje ugovora, to je pitanje koje se tek treba riješiti prije početka sezone. Liga prvaka sada je neupitna, krug je zatvoren i ostavlja veliku neugodnost u svim segmentima. Inače, Kolstad je u skupini Lige prvaka sa Zagrebom, natjecanje će otvoriti gostovanjem u Bitoli protiv Pelistera.
Po mnogim pretpostavkama proračun je ove sezone dosegnuo 6,5 do 7 milijuna eura, što s obzirom da se nikad prije nisu našli u takvoj situaciji zvuči jako puno. No, očito, realnost im u tom smislu ne ide i u prilog. Kolstad je lani doveo Torbjorna Bergeruda, Magnusa Gulleruda i Vetle Eck Agu, norveške reprezentativce, te islandske Sigvaldi Gudjonssona i Janusa Smarasona. Ove godine su to pojačali sa spomenutom trojkom iz Kiela i Flensburga. I onda je puklo, prije nego što je krenulo.
Procjena norveškog TV2 koji je donio vijest je da je Kolstad za plaće trebao imati 4,6 milijuna eura. To je bilo ogromno povećanje, jer dosad je to koštalo u norveškim krunama 9,4 milijuna, a sada je dvije godine kasnije trebalo 58 milijuna.
Glavni menadžer kluba Jostein Sivertsen nije želio komentirati nastalu situaciju, osim što je rekao da su plaće konkurentne Nijemcima. No, koliko je to korektno prema Sagosenu, jednom od najboljih europskih rukometaša koji je zbog domaćeg kluba ostavio ni manje ni više Kiel, ne znamo. Kao ni koliko je korektno prema EHF-u koji je baš tom ulaganju dao povjerenje zbog kojeg trpi ogromne kritike.
Kako će to riješiti Norvežani, vidjet će se do početka sezone koja je već na startnim pozicijama. No, i ovaj primjer jasno naznačuje veliki problem europskog rukometa koji sam teško može nositi teret koji si je nametnuo. Nesrazmjer je očit, jer ako si pokriven koliko možeš, to je premalo, a jedino te zaduživanje može odvesti u priliku za uspjeh. A to je rizik u kojem će mnogi nestati, kao što je nestao Ciudad Real, Atletico, Vardar, San Antonio, Kopenhagen, Hamburg…
Dok god EHF ne pronađe način kako se od svega toga ograditi i utvrdi čvrste kriterije po kojima se može biti dio Lige prvaka, sve dotad će se događati ovakve situacije koje nitko ne želi. Što znači napumpati proračun, ako je to za norvešku ligu realno previše i iz nje se teško što može vratiti. A ne vraća se ni iz Lige prvaka kao što se recimo europski nastupi vraćaju nogometašima. Kad se to pomakne, takvi će se slučajevi prestati događati. Ovako, jučer Vardar, Danas Kolstad, sutra opet netko… Rukomet traje, ali tim načinom definitivno svaki puta gubi sve više. I zato to mora prestati. EHF mora naći rješenje, ako ne financijsko, onda pravilima i kriterijima u svakom slučaju.