Priča o Zagrebu i Barceloni jedna je od najdugovječnijih europskog rukometa uopće. Makar je dominacija Barcelone bila velika, svi su je uvijek smatrali posebnošću što samo govori o statusu Zagreba u europskom rukometu.
Stvaranje jake, posebne Barcelone i te kako je vezano uz Zagreb koji je dominirao početkom 90-tih. Tada se Riverina Barca tek počela pojavljivati na velikoj sceni. Prije toga su imali finale koje su izgubili od SKA Minska i naslov koji su ‘90 osvojili protiv Proletera u Zrenjaninu, ali nisu imali konstantu.
Često pričamo o Zagrebu i finalu protiv Wallaua, a treba znati da je baš te godine Wallau u polufinalu pobijedio Barcelonu. I Barca je polako počela uz pomoć nogometnog diva kojeg su tada nosili Romario, Koeman i Stoičkov, te talentirani Guardiola, liječiti frustraciju, pojačavati se i izrasti na motivu koji im je između ostalih dao i Zagreb, u najbolju momčad svih vremena.
Te 90-te bile su apsolutno Barcine, potpuna dominacija savršenog stroja koji je napravio Valero Rivera. Nitko tu realno nije imao šanse. Sedmorka Svensson – Guijosa, Ortega – Šepkin – Masip, O‘Callaghan, Urdangarin gazila je sve pred sobom. Igrali su pet finala za redom i osvojili pet naslova prvaka Europe, prvi od tih protiv Elgorriage, posljednji od tih protiv Kiela. A ona tri između osvojili su protiv Zagreba i te atmosfere ostaju neponovljive u europskom rukometu ikada, posebno one iz Ledene dvorane koja uz svu svoju moć nije uspjela srušiti tu savršenu Barcelonu koja je odnijela mnoge snove. Bili su moćni na terenu, izvan njega, redovan posjetitelj utakmica u Blau Grani bio je španjolski kralj Juan Carlos čiji je zet Inaki Urdangarin bio jedan od ključnih igrača te velike momčadi.
Zagreb je bio borben, pokušavao, ali nije uspio. Frustracija je dominirala, pa su tako ostale i scene u kojima pokojni Vlado Nekić tada asistent Velimira Kljaića čupa zviždaljku iz usta austrijskog suca usred Blau Grane, ali i scena u kojoj su u tijeku utakmice u Domu sportova po glavi doslovno dobili danski suci koji su se s razlogom bojali svoje sjene ili scena u kojoj nespretni Barrufet koljenom dočekuje Džombu u letu prema golu, što je samo na sreću dobro završilo. No, Zagreb više od boda protiv te Barce nije uspio osvojiti. Taj jedini bod osvojio je golom Zlatka Saračevića sa sirenom za 22:22.
Barca je ostala uspješna, Zagreb više nije u europskim okvirima, ali ni ova Barca koliko god dobra nema težinu one najveće iz Riverinog doba.
Moćna Barcelona privlačila je i hrvatske igrače. Prvi od svih bio je Patrik Ćavar oko kojeg se mreža plela dugo i onda je 1997. u špici karijere kada je bio po mnogima najbolji na svijetu Pako otišao u Riverino carstvo. I naravno savršeno se uklopio u stroj koji je s njim bio i jači, a Španjolci su rekli tih godina da je baš Ćavar bio najbolji igrač Barcelone, što je bio strašan kompliment. Ćavar je s Barcelonom osvojio tri od pet naslova u tom vremenu, tri španjolska naslova u tada daleko najjačoj ligi svijeta i tri Kupa kralja, pa i danas je posebnost Blau Grane kada god se u njoj pojavi.
Drugi na listi Hrvata u dresu rukometne Barcelone je Davor Dominiković koji je dres Barcelone nosio od 2004. do 2006. godine i osvojio Ligu prvaka, te jedan domaći naslov. Tako su Pako i Davor ušli u legendu kluba koji ima najviše naslova prvaka Europe u povijesti - 9.
Godinu nakon Dominikovića u Blau Granu stigao je Igor Vori koji je ostao do 2007. i osvojio Kup kralja i domaću ligu. Venio Losert na golu Barcelone bio je od 2006. do 2009. i osvojio s njom dva Kupa kralja. Marko Kopljar u sezoni 20015/16 i osvojio sve domaće naslove, a Luka Cindrić je bio šesti Hrvat u svetom katalonskom dresu i s Barcom se domogao europskog naslova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....