Liga prvaka doživjela je proteklih 30-ak godina mnoge promjene. Grupne faze su brojale od 16 do 28 klubova, krenulo je bez play-offa, koji je sada postao njen najzanimljiviji dio. Nekad su igrali isključivo prvaci država, a dva predstavnika imala je isključivo država iz koje je europski prvak. Sada je to promijenjeno, mnogi su sa dva predstavnika, a u ženskoj konkurenciji ove godine imamo i države koje imaju po tri predstavnika u najelitnijem europskom natjecanju.
Za popunjavanje Lige prvaka EHF ima dva instrumenta, prvi je rang-lista koja se radi po rezultatima svih klubova iz jedne države u posljednje tri godine, a druga je lista koju ima svaki kup za sebe, u čemu je Liga prvaka najposebnija. EHF se trudi da Ligu prvaka igraju najbolji, da se ona popuni na kriterijima moći, gledanosti i uvjeta koje klubovi imaju, no realnost je puno puta pokazala drugačije.
Liga prvaka kakvu sad poznamo traje evo već četvrtu sezonu. Prije toga Liga prvaka je imala 28 sudionika, dvije elitne skupine sa po 8 klubova i dvije neelitne sa po 6 klubova. Pokazalo se da gledanost jednih i drugih nije ista. Onda je ta brojka sa 28 smanjena na 16, formirana je drugačija Europa liga, što je drastična promjena u kojoj su kriteriji počeli igrati sve važniju ulogu.
No, u životu ništa nije idealno, događaju se svakakve nepredviđene situacije i nikad nije idealno kako bi netko želio. Pa se tako i ove godine događalo puno bura i napada prema Beču. Najveću je napravio bukureštanski Dinamo koji se po svemu vidio u Ligi prvaka, ali spomenuti kriteriji nisu mu pomogli u tome. S druge strane smo imali slučaj da Kolstad najavi žestoki budžet, da na račun toga dobije pozivnicu, jer Norveška nema zagarantirano mjesto u Ligi prvaka, a onda prije početka taj isti Kolstad objavi da to ne može ispratiti. Istovremeno, na rang-listi Makedonija ima mjesto koje je svojim rezultatima zaslužio Vardar, ali Vardara nema na vrhu i na njegovo mjesto uskače Pelister koji renking u Ligi prvaka uopće nema. Celje se žestoko muči s proračunom, Zagreb tri godine nije uspio proći grupnu fazu, otkad se igra ovim sustavom. Mnogi u Europi su skloni tu vidjeti Nantes, Flensburg, Berlin i slične, ali opet to više ne bi bila Liga prvaka koja štiti i podržava rukomet, a ne samo kapital, makar je kapital u priči sve dominantniji i to s obzirom na realnost rukometa kao sporta nije dobro.
I zato će EHF sigurno u skorom razdoblju morati početi promišljati o prilagođavanju sustava novim realnostima. U sportu je uvijek sport ono što se vidi i što je važnije od bilo koje administracije. Marketing raste, zahtjevi su sve veći, ulazak u to nije jednostavan, a neke garancije za cijelu priču nema, jer EHF ne pomaže sudionicima onako kako to čini UEFA kada je nogomet u pitanju.
Ono što se može u ovoj situaciji je zadržati kriterij da Ligu prvaci igraju prvaci država, da najbolje možda imaju po dva sudionika, ali taj krug mora imati neku ugovornu sigurnost kako je to u najjačim svjetskim ligama u drugim sportovima. Liga prvaka je realno dobra, zanimljiva, daleko je najbolje klupsko natjecanje u rukometu uopće, ali mora sebi olakšati budućnost da se situacije od ove godine ne ponavljaju.
Kako? Pa jednostavno ugovorima i sportom, a što manje administracijom. Kako se igra za prvaka, tako se isto može igrati i za ostanak. Recimo, dok su osmina finala i četvrtfinale, može se igrati mini liga četiri kluba koja nisu prošla grupnu fazu za ostanak u Ligi prvaka dogodine. Ostaju li tri, dva ili samo jedan klub dogodine u Ligi prvaka odluka je EHF-a, ali na taj način sigurno se mogu izbjeći situacije koje su u Beču, makar u dobroj namjeri, imali u uredima. Sportski sustav eliminacija uvijek je bolji od bilo kojeg administrativnog. Treba li ga drugačije formirati, trebali li povećati Ligu prvaka, to je drugo pitanje, ali definitivno i tu treba marketinški korak naprijed da bi se klubovi u istoj osjećali bolje, sigurnije, da bi ulaganja bila bolja nego što su danas, ne samo kod najmoćnijih. Uvijek postoji način i Beč će ga sigurno znati pronaći ako je znao izgraditi Ligu prvaka do razine na kojoj je danas.