Benfica je uzela Final Four Europske lige i napravila pothvat u finalu svladavši Magdeburg. Rui Costa je sjedio u prvom redu. Da, onaj Rui Costa koji je tako sjajno ganjao puno veću loptu. I danas mu je kao predsjedniku Benfice omiljena, ali voli i malu - rukometnu. I jako je navijao. Toliko da su švicarski suci zažmirili i priznali gol Borgesa koji je debelo stao preko crte u posljednjoj sekundi. Taj gol je donio produžetak, a produžetak je donio naslov u Portugal, prvi klupski naslov u povijesti rukometa ove zemlje.
E sad, Portugal je ušao u rukometnu priču na nogometni način. Benfica, Porto, Braga i Sporting, to sigurno znate. Ako za Darwina Nuneza, 22-godišnjeg centarfora, Benfica ovog trenutka može dobiti 70 milijuna eura - nudi neki Bayern, recimo - a ako je proračun najbogatijeg europskog rukometnog kluba do 15 milijuna, onda tu brojke govore sve i rukomet na njih očito nije imun. Nitko, al' baš nitko ne može u rukometu to pratiti osim nogometa, osim ako se ne zoveš kao portugalski klubovi ili kao recimo PSG, Barcelona... Ako žele, naravno, jer danas se nitko ne razbacuje novcem.
Portugal je odlučio kako. Portugal je stvorio europski jaki Porto koji je već igrao jako rukometno finale, Portugal je sjećamo se izborio nastup na Olimpijskim Igrama u Tokiju, Portugal je minus doma s Nizozemskom pretvorio u ogroman plus vani da bi otišao na SP, Portugal je sada preko jakih i moćnih, najmoćnijih u rukometu, Nijemaca zgrabio još jedan veliki dio kolača. I broji najljepše dane ovog sporta u zemlji koja nam je priuštila najveće rukometne radosti u povijesti. To treba respektirati, koliko god treba znati da Nijemci neće ostati bez odgovora, jer povijest uči da ni nikad ranije nisu ostali.
No, osnovno, što je temelj cijele priče je činjenica da su Portugalci sagradili respektabilne rukometne snage. Ta Benfica je treća u Portugalu iza Porta i Sportinga, a odlična je momčad i baš je ona prije svih uspjela doći do europskog trona.
Za Ruia Costu ta rukometna Benfica uopće nije skupa, posebno ne kad "nosi zlatna jaja". U tu Benficu je instalirao taktičkog šmekera Chemu Rodrigueza, koji je igrao najslavnije dane u Ciudad Realu. Doveo je Španjolca Hernandeza na gol ispred svog Capdevillea, što nije jednostavno, doveo je 40-godišnjeg Jonasa Kallmana koji je u rukometnom smislu još doktor, doveo je umjesto svojih krila Nijemca Rahmela desno, ima tri super snažna pivota Borgesa, Moraesa i Morena, ima potentne vanjske igrače Đorđića, Kukića i Grigorasa pojačane domaćim španerom Beloneom. Većinom stranci, ali Costa zna što je skupo, što ne, naučio je vrijednost novca i investicije pogotovo. Rukomet je za njega "kikiriki", budimo realni. I koliko god te portugalske rukometne priče ne izgledaju realne u rukometnom smislu, one podižu vrijednost rukometa na znatno veću razinu.
To će izazvati tektonske promjene, ali do koje razine još je uvijek teško prognozirati.
Portugal zna što radi, radi to svjesno, ponekad bezobzirno, ali je došao do faze u kojoj se ono što radi prepoznaje i s takvom slikom sutra će sigurno biti drugačije nego jučer. U tom Portugalu rodio se neki Francisco Mota da Costa, ljevak koji ima 17 godina i već danas je svjetska rukometna senzacija koja igra ravnopravno s najboljima.
Puno se toga događa u Portugalu, puno je toga nogometni novac pokrenuo i u okolnostima u kojima živi i funkcionira rukomet to je za svaki respekt. Svidjelo se to nekome ili ne. Benfica je izbacila RN Löwen, u polufinalu dobila uvjerljivo Wislu, u finalu Magdeburg, pa ti misli. Koga će sutra biti briga je li Borges prestupio ili nije. Ruija Costu sigurno neće. Neće ni EHF. Potpisujemo.