Stvari su izmakle kontroli: To što je Zagreb doživio u zadnje vrijeme nikako nije zaslužio. Ali sve se vraća...

Reklo bi se ‘EHF dao, EHF uzeo‘. Zagreb je, kao što se zna, dobio pozivnicu za Ligu prvaka dvije godine u nizu i po svemu je ispunio očekivanja. Bio je najgledanija momčad na domaćem terenu, u prvoj sezoni prošao skupinu, u drugoj nije, ali je svima bio konkurentan, upisao pobjede protiv jačih i bogatijih i makar je posljednji, ostavio je dobar dojam. Nigdje ne piše da bi uz bolje suđenje prošao, ali mu je s lošim suđenjem uzastopno oduzeta šansa da uopće pokuša. E, to u sportu ne funkcionira ili ne bi smjelo, ali... Sada je svjestan svega u situaciji kada treba sačuvati dostojanstvo, jer tko zna, možda netko nečim želi poručiti neke stvari, a Zagreb ih je definitivno platio puno skuplje nego je to zaslužio. Sada je na redu diplomacija.

Velimir Petković je sto posto u pravu kada se okomio na portugalski sudački par, ali to sigurno neće pomoći Zagrebu. Nije uredu da njegov trenerski trud ruše kako su rušili suci u posljednje tri utakmice, jer nije on neki balavac već trener s imenom i prezimenom, puno jače nego ti suci ili neki Trespidi. No, daš nekom moć, pa vidiš kakav je, to je stara priča. Neke stvari su takve kakve jesu, s njima se mora uloviti u koštac, biti spreman i plakati, jer to je jednostavno tako i zato rukomet doživljavaju ‘seljačkim sportom, bez pravila, u kojem radi tko god što hoće‘.

No, taj problem ne mogu riješiti ni Zagreb, ni Petković, a oni koji bi mogli, očito ga ne rješavaju. Možda Kielce treba proći, ima bolji rejting, proračun, uostalom Zagreb nije ispao protiv Kielca, ali ono što je doživio posljednje tri utakmice je puno previše u odnosu što je zaslužio. Svijet nije propao, no očito je glavna deviza ‘snađi se‘ ili ‘tko jači, taj kvači‘. Zagreb tu očito nije bio dovoljno jak, ali što god Beč mislio, ima pravo reći što misli, ako smiju reći Trespidi i takvi likovi u europskom rukometu. Zagreb je, pardon, ipak malo veće ime od takvih. Uz to, igrao je Timur Dibirov svoju posljednju europsku utakmicu, čovjek koji je obilježio Ligu prvaka. Mislite li da je normalno da Portugalci ili Trespidi trebaju biti važniji od te činjenice za europski rukomet. I što uopće o tome misli Dibirov, ako koga zanima. A Zagreb će i bez njega ići dalje, to je sigurno. Uostalom, na ponos EHF-a to je pokazala i lijepo popunjena Arena u utakmici u kojoj Zagreb nije imao šansu za prolaz. A navijala je za – rukomet. Ali, dobro, ako gazde misle da su napravili dobro, onda je to valjda tako. Živjet će rukomet.

Suci su im odmogli, definitivno, jer da nisu moglo je biti više bodova i tko zna kako bi završilo. No, bilo je ozljeda kroz sezonu, rijetko kada su nastupili kompletni, promijenjen je trener, bila je najteža skupina u povijesti Lige prvaka, Zagreb u njoj s možda najmanjim proračunom. A opet, ravnopravan svima.

Izveli su pet hrvatskih reprezentativaca (Srna, Klarica, Glavaš, Pavlović, Mandić) na veliku scenu na kojoj danas imaju svjetsko srebro, dali su jednog odličnog mladog trenera (Nikolić), motivirali dojučerašnje igrače da se uključe u priču (Jović, Čupić, Bičanić, prije toga Šola, Vori, Špoljarić, braća Valčić). I to sve u Beču znaju kada su Zagrebu dali priliku. Ali granica fair playa je ipak izmakla kontroli, makar Zagreb nikad nije bio ‘francuska sobarica‘, niti će biti. Uvijek se sve vrati, ako zaslužiš, a Zagreb je puno toga zaslužio i ne treba gubiti živce na prolaznike, čak ni eminentne dirigente sa sjevera koji polako preuzimaju i Beč, a misle da ih nitko ne vidi. Varaju se.

I bez plakanja, tako je kako je. Kielcu čestitke, da ne bude zabune. Vraćati se na istu priču nikad nema smisla. Treba težiti pokazati dobru momčad, dobar rukomet, punu dvoranu, a opet će doći neki istjerivači pravde i reći suprotno. Ali nisu uspjeli 30 godina, neće ni sada. Ništa strašno, sve je to samo – rukomet. Onaj isti od siječnja koji nam je donio toliko radosti… I ništa se promijeniti neće, pa tko se kako snađe. A tu smo doma. Sutra je novi dan. I zato - živio rukomet!