Prije neki dan gledajući utakmicu Odense - Györ u četvrtfinalu Lige prvakinja ulovila me nostalgija za nekim davnim prošlim vremenima. I mislim kako smo nekad bili konkurentni samom europskom vrhu, kako je nekad bilo lako igrati u Danskoj, dok je više neugodno nego teško bilo u Mađarskoj. Danas je teško bilo gdje.

Pravo je čudo kako se to kod nas sve izdogađalo s reprezentacijom, jer da nje nema teško bismo pričali uopće o ženskom rukometu. Naravno, u europskim okvirima. Sreća je da naše dobre reprezentativke imaju gdje igrati, da su našle klubove u jakim ligama i kroz te jake lige drže reprezentaciju na visokoj razini, koliko god se ona mnogima ne čini visokom. Realno, to što imamo je iznad realnosti, jer danas više nemamo klub koji se u stanju nositi s Europom, izgubili smo domaći temelj i sada je samo pitanje vremena koliko ćemo u tome svemu trajati i hoćemo li u tome vremenu pronaći način za novi zamah. Ništa nije vječno.

Polako odumiremo

Nekada smo bili prvaci Europe protiv najmoćnijih, osvajali europske kupove po Njemačkoj, sada smo sretni da ćemo u Katarini Ježić u Budimpešti na Final Fouru Lige prvakinja imati svoju jedinu predstavnicu. Politika “stvaraj, prodaj i živi dalje” polako dolazi kraju, jer ne možemo mi toliko brzo stvarati koliko brzo možemo prodavati ili u prijevodu ne moći zadržati svoje najbolje snage. Edukativno je za Lokomotivu biti dio Lige prvakinja, ali to je jako teško, ponekad i frustrirajuće, u što su se uspjele uvjeriti. Ta Lokomotiva stvarala je godinama, da bi se kroz te godine stvaranje polako i sigurno raspadalo, dok više nema način držati određenu razinu. U tri posljednje sezone otišle su Bešen, Šimara, Šenvald, Prkačin, Dora i Lara Kalaus, sada su otišle Ivančok i Birtić u Njemačku, Petika u Francusku i Stela Posavec u Poljsku. Koji to klub može nadoknaditi? Kako, na koji način to nadomjestiti odgovora nema, osim “snađi se”, dok “snađi se” u okolnostima u kojima sve funkcionira nije lako. Za stvoriti igrača treba vremena, a rezultat pita odmah, bez njega nema budućnosti. I u tom smislu polako odumiremo.

Šokiran veliki Metz

Ferencvaros je posljednji put bio prvak Europe 2002. godine kada je svladao Kometal. Nekada smo dobivali i bolji Ferencvaros od današnjeg s Agnes i Andreom Farkas, Ildiko Padar, Beom Kokeny, Timeom Toth, s Andrasom Nemethom na klupi... Mogli smo. Nikad taj Ferencvaros nije dosad igrao na završnom turniru, makar je Budimpešta u kojoj živi domaćin istoga. No, trajalo je 20 godina. Oko tri iskusne zadržala se jezgra i počelo se stvarati - Tomori, Zaczik i Szucszanski, na njih su došle mlade Klujber, Marton, Hafra, pa su Mađari odlučili uložiti u rukomet, pa su ekipu oživjele inozemne zvijezde Njemice Bolk i Stolle, Francuskinja Edwige, Srpkinje Cvijić i Lekić, Nizozemka Malenstein. I makar je Hafra zbog tržišne ekonomije otišla ranije od planiranog - uspjeli su. Taj je Ferencvaros prije neki dan šokirao etablirani i favoritizirani francuski Metz, i to na koji način. Nakon -6 doma, one su uzvrat u Francuskoj dobile nevjerojatnih sedam golova razlike i prvi puta će igrati na Final Fouru kojem je domaćin njihova Budimpešta. To je dokaz da se može i način kako se može.

Mnogi će reći da je novac glavni problem. Istina, no ne i jedini, jer za uspjeti treba se s nečime baviti, ne to isto gurati od sebe. Nije dovoljno samo dati i pustiti da sve ide kako ide... A mi se, uz dužno poštovanje Nenadu Šoštariću, kada je riječ o ženskom rukometu s time bavimo jako površno ili nikako. I onda se nemamo čemu čuditi. Nastavit ćemo se nadati, ali nada tu neće pomoći. I gledat ćemo sa zadovoljstvom Budimpeštu za nekoliko dana s još malo nostalgije. Bolje išta nego ništa.