Sjajno je igrala Katarina Ježić na Final Foru u Budimpešti i jedna je od najzaslužnijih za naslov norveškog Vipersa. Kapetanici hrvatske reprezentacije prvi, Vipersu treći. U polufinalu protiv Györa, Ježić je u paru s Anom Vijahirevom riješila mnoge probleme, dok je u finalu protiv Ferencvarosa na početku drugog dijela njena igra u obrani bila je ključ preokreta koji je Vipers učinio europskim prvakom. I slika svih slika nakon toga kraj pehara Lige prvaka, Katarina Ježić u jednoj ruci doslovno drži Jaminu Roberts, u drugoj Anu Vijahirevu, suigračice za veliki pothvat u MVM Areni.
- Mislim da je utakmica s Györom bila finale prije finala, imali smo više vremena za pripremiti je i to smo napravili temeljito, što se vidjelo. Bila je teža definitivno, ali opet finale je finale, Ferencvaros je bio sjajan cijele sezone, u polufinalu to potvrdio... Nisam bila u prve dvije utakmice s njima ove sezone, vidjela sam ih. Mi smo od te dvije utakmice s njima jednu dobili minimalno, jednom igrali neriješeno, ali smo podignuli igru na višu razinu. Bili smo spremni, bilo je magično biti dio svega toga u takvoj stvarno spektakularnoj atmosferi pred 20.000 gledatelja. S ovom ekipom bih išla na kraj svijeta. Smirena, staložena, od prve do posljednje minute. Oni jednostavno vjeruju u sebe, u to što rade i to se savršeno vidi na terenu.
Uvijek isti cilj, volja i želja
Kako komentirate svoj nastup?
- Ja sam zadovoljna svojom igrom na Final fouru, cijelom sezonom i sretna da sam da su mi se ostvarili neki snovi o kojima sam maštala otkad igram rukomet. Biti nositelj u takvoj ekipi je velika stvar za mene.
Ekipa je bila ključ, no ta ekipa je doživjela bitne promjene bez Mork i Gullden na početku ove sezone?
- To su velike promjene, drugi profili igračica, ali isti je cilj, isti volja i želja. Naravno da se igra s time promijenila, no temelji su ostali. Katrine Lunde je čudo, toliko je toga osvojila i dalje je gladna uspjeha, to je sa 43 godine nevjerojatno. Svatko može imati loš dan, ali ona kada je trebaš uvijek će biti tu za sve. Nisam nikad upoznala takvu sportašicu i osobu tijekom karijere.
A Ana Vijahireva, malo čudo na desnoj stani.
- Strašna igračica. Čita rukomet, možeš se pripremati za nju, ali ona uvijek ima rješenje, prepoznavanje situacije. Jako je teško igrati protiv nje. Dva tjedna prije Final Foura smo pričale i rekla sam joj “bit ćeš MVP završnog turnira”. Odmahnula je glavom i sad smo skupa proslavile.
Dugogodišnja cimerica Ana
Gdje ste sada?
- Ja sam doma, u Novom Vinodolskom... Imali smo druženje, večera i party u jednom restoranu u centru Budimpešte. Lijepo smo proslavili i zabavili se. Puno emocija, bilo je dobro baš. A bila sam strašno umorna i iscrpljena. Definitivno, kada je zasvirala sirena za kraj u finalu, svaka bol je je prošla, svako odricanje, teški momenti kroz glavu, Toliko dugo sam čekala da mi se snovi počnu ostvarivati. Nikad nisam očekivala da će se to dogoditi na ovaj način, ali svaka sekunda se isplatila.
Tri uvjetno rečeno Riječanke, makar su u igri Rab, Novi Vinodolski i Opatija, u ekipi koja je prvak Europe, dok je Zamet u drugoj ligi danas?
- Ah, to je teško pitanje za mene. Marta (Tomac) mi je bila cimerica u ženskoj seniorskoj reprezentaciji, imala sam 17 godina, imale smo pripreme u Opatiji, mislim za Euro. Imale smo godinama istog kondicijskog trenera na početku, sada ja radim sama, tamo se držimo, ovdje se viđamo i družimo svako ljeto... Nismo nikad u klubu bile skupa, samo u reprezentaciji. Mislim da je to bilo njeno posljednje kada je Hrvatska u pitanju.
A Ana Debelić?
- Ja sam bila u Orijentu, došla u Zamet, ona je igrala tamo. Ja sam otišla u Lokomotivu, ona je iza mene došla, ona je mlađa... Ana je moja cimerica i danas. Dok sam bila u Orijentu trenirao me Sanjin Lučičanin, pa u Zametu Edo Šmit...
Ženski rukomet nikako da se pokrene da nema reprezenatcije, klubovi nam u sezoni u Europi nisu dobili nijednu utakmicu u najjačim kupovima, dok evo imamo i medalju s Eura i naslov prvakinje Europe, klupski?
- Nažalost ne znam o čemu se radi i kako naći rješenje, kako više ulagati u to. Potencijala definitivno ima, ali uvjeti definitivno nisu dobri. To je ono što znam.
Ima još jedan veliki san?
- Žao mi je Olimpijskih igara 2012. godine kada nisam išla u London, a igrala sam i kvalifikacije i teško mi je to tada jako palo, ustvari nikad nisam preboljela. Zato sanjam da sada uspijemo otići na OI u Pariz i to nam je cilj. Imamo šansu, neće biti lako, ali ako smo mi zdrave za nas ne postoji nemoguće i znam koliko sve cure to žele.
Rumunjska nova destinacija
Braila je nova destinacija, makar je Vipers želio da ostanete?
- Dogovor je postignut već ranije, Rumunji nisu željeli odustati. Klub je dobar posložen, želi osvojiti Europsku ligu. Ništa loše se ne može reći o njima. Činjenica da je Rumunjska liga ponajbolja u Europi i da će tamo igrati većina naše reprezentacije govori samo dobro. Kad već ne možemo doma, onda bolje tako.
Jeste li imali podršku u Budimpešti?
- Jesam, i to opasno veliku, 13 mojih je bilo, obitelj i prijatelji i bili su glasni.
Što sada?
- Odmor, opravak, u Terme Selce kod dr. Brozičević. Malo treninga da tijelo dobije sebe. Biti sa svojima, kupati se i uživati. Ništa posebno.
Posebno je Katarina Ježić napravila u Budimpešti.