Budimpešta je srušila rekord gledanosti jedne utakmice rukometašica koji je dosad držala beogradska Arena. Na tribinama velebne MVM Arene bilo je 20.022 gledatelja i ta brojka je impresivna i dokaz da je ženski rukomet postao istinski spektakl.
A u tom spektaklu mi smo imali tri djevojke koje su se popele na europski tron, koje su ponikle tu kod nas i krenule dalje želeći dokazati da spadaju u vrh kojem se iz naše perspektive danas samo možemo nadati. I one su savršen dokaz da u Hrvatskoj ima jako puno dobrog, da je tom dobrom jako važno dati pravu priliku da bismo promovirali vještinu, kao u nekim drugim segmentima znanje. E sad, zašto to nije tako, o tome se samo razglaba, ustvari sve je uvijek na istim polaznim točkama. Zato se i nadamo.
Tomac nije dočekala
Katarina Ježić je kapetanica hrvatske reprezentacije. U potrazi za boljim prošla je sve i svašta, da bi se posljednjih pola godine skrasila u Vipersu s kojim se u nedjelju popela na europski tron. Ta ista Katarina Ježić Hrvatsku je vukla sama do plasmana na Svjetsko prvenstvo, koje ćemo igrati u Njemačkoj krajem godine. Ta Katarina Ježić bila je briljantna u polufinalu protiv Györa, bila je ključna igračica obrane Vipersa u gasu na početku drugog dijela koji je norveški sastav doveo do prednosti za pobjedu. Ta Katarina Ježić možda ni sama do nedjelje navečer nije znala koliko je dobra, makar to kod nje nikad nećete čuti. A evo i mi smo saznali da može igrati u najjačem europskom klubu, s igračicama koje su osvojile najviše vrhove. I možda jednog dana postanemo svjesni što sve propuštamo dok imamo takve sportašice.
Marta Tomac nije ni dočekala šansu u Hrvatskoj. Nije bila na terenu u ovom slučaju, jer ima slađe brige, ali ona koju mi nismo ni trebali prva je probila led, prva je zaigrala u norveškom dresu, prva je stigla u Kristiansand kada se isti počeo graditi i s njim ima tri europska naslova. Vječno je pitanje zašto nije mogla kod nas, ako može u Norveškoj koja je apsolutni svjetski vrh ženskog rukometa. I to je jedno važno pitanje na koje treba odgovoriti, ne zbog Marte nego zbog budućnosti.
I treća je Ana Debelić, dvaput zaredom najbolja hrvatska rukometašica, cura koja je kod nas prošla sve, tražila bolje, ali morala otići i graditi svoj put. Danas je Ana najbolji pivot Europe, nezamisliva je Hrvatska bez nje i Katarine Ježić.
Prilika čini igrača i uvjereni smo da u Hrvatskoj ima još igračica koje bi na kvalitetnim mjestima pokazale vrhunsku kvalitetu. Za Pijević, Mičijević, Posavec, Birtić i Blažević bismo sad potpisali, za neke još malo treba vremena, pa ih nećemo spomenuti još. Uostalom, Jelena Grubišić digla je Bukurešt na tron, Marta Žderić digla je Crnu Goru do medalje na Euru uz podršku Mateje Pletikosić. Andreja Penezić igrala je s Vardarom finale Lige prvakinja i bila najbolji strijelac iste, Maja Mitrović je na europskom tronu bila s Krimom i Slagelseom, u finalu s Valencijom.
Blago nama, kad možemo
Možda ona bronca s Eura u Danskoj prije nekoliko godina nije bila čudo, nego savršena naznaka te priče iza kojeg stoji puno truda, rada, ulaganja, priče koja kod nas nažalost nema adekvatan odgovor i zato moramo biti sretni da nam cure igraju po jakim europskim destinacijama, ali pri tome nikad ne podcijeniti svoje, jer i dalje u teškim okolnostima opstaje i ostavlja nadu u bolje. A možda će se jednom ipak dogoditi preokret u glavama, možda ćemo ipak shvatiti da neke stvari jednostavno zaslužuju priliku. Možda, možda… Nekad smo pokazivali Norvežanima, a danas možemo učiti od njih. Nije sramota, baš kao što nekad davno nije bila sramota ni Marit Breivik kada je stvarala norvešku priču koju danas cijeli svijet prepoznaje. Nikad nije zaboravila koliko joj je Hrvatska dala motiva za to. A mi za sve, osim za sebe. Blago nama, kad možemo.