Ovog vikenda počinje rukometna Liga prvakinja. Prvi gost Podravke trebao je biti njemački Ludwigsburg, ali je klub, nakon što je obavljen ždrijeb Lige prvakinja, proglasio stečaj te je izbačen iz Lige prvakinja, a Njemački rukometni savez zbog toga je kažnjen. Bit će uskoro i Ludwigsburg. Umjesto njemačkog sastava, mjesto u Ligi prvakinja dobila je norveška Sola. To je drugi sastav Norveške lani, iza Storhamara.
Nema velikih imena, uglavnom su to Norvežanke i jedna rukometašica s kosovskim korijenima. No, jedno ime iz priče ipak odskače i Solu čini posebnom. To je Camilla Herrem, jedna od najuspješnijih norveških i svjetskih rukometašica u povijesti.
Zna se tko je u rukometu Norveška, zna se kakvo je lijevo krilo i puno više od toga Camilla Herrem ako je osvojila 17 medalja na velikim natjecanjima, ako u tih 17 medalja ima dva olimpijska, tri svjetska i šest europskih zlata, ako je u klupskoj karijeri igrala finale Lige prvakinja, ako je na vječnom popisu norveške druga po broju nastupa (332) iza Katrine Lunde (373), a po broju golova na trećem mjestu sa 951, iza legendarne Kjersti Grini koja je jedina postigkla više od tisuću golova (1003) i Linn Kristin Rigelhuth (971).
Camilla je baš iz Sole u kojoj igra nakon što je iz nje krenula i nosila dresove Vardara, Baia Mare, Byåsena i Holstebroa. 15. prosinca 2024., nakon pobjede u finalu Eura protiv Danske, odlučila se povući sa reprezentativne scene. Bila je to posebna godina koja joj je donijela i olimpijsko zlato u Parizu. I nije odustala od rukometa, igra za Solu.
Udala se prije 12 godina za Steffena Stegavika, koji je bivši rukometni reprezentativac Norveške i koji je aktualni trener Sole. Rodila je 2018., pa 2023. godine i sve je nekako išlo svojim tijekom. Čak je i 2020. napisala autobiografiju naziva ‘Camilla uten filter‘ ili ‘Camilla bez filtera‘. Toliko velikih rukometnih priča.
I onda totalni šok, krajem lipnja ove godine dijagnosticiran joj je zloćudni rak dojke. Nevjerojatan šok za sve, za nju u prvom redu, koji je potpuno promijenio neke stvari u životu. Dala je sve na liječenje, hrabro se nosila s tim, baš onako kako je cijeli život igrala rukomet.
Nakon kemoterapija, nakon stresa kojeg je nemoguće i opisati, ono što zvuči još nevjerojatnije je da se vratila rukometu i da se pojavila i bila strijelac u sastavu Sole na startu norveškog prvenstva protiv Oppsala. I ako je suditi po tome, trebali bismo je vidjeti i u Koprivnici, makar su neke utakmice za nju sada puno važnije. Ako se to dogodi, to zaslužuje da u staroj maniri ‘Ustanite, Podravci‘ pozdrave jednu takvu igračicu u svom gradu.
Ono što je još impresivnije je da je Camilla odigrala utakmicu s jednim drugačijim imidžom, glavom na kojoj nema kose, a kosa u repu bila je cijelu karijeru njezin zaštitni znak.
U jednom ne tako davnom intervjuu za EHF, zadnja njezina rečenica bila je:
- Život je nadmašio sva moja očekivanja.
I doista, kada imaš 39 godina i kada možeš ispričati takvu priču, to je nešto što je rijetkost. Pa ćemo izdvojiti još nekoliko njezinih misli iz tog razgovora.
- Od samog početka karijere odlučila sam krenuti drugačijim putem, makar mi je u Soli sve bilo nadohvat ruke i osjećala sam da mogu napredovati kao igračica u Norveškoj. Najveća dvojba kao klinki bila mi je između rukometa i nogometa. Izabrala sam rukomet sa 16 godina, a moji roditelji Aslaug i Carl-Otto uvijek su me podržavali. Dolazili su na svaki trening, na svaku utakmicu, a ja sam imala naviku tražiti ih pogledom i čim bih ih uočila, bila sam u svojoj zoni udobnosti. Čak i kad bih igrala samo pet minuta, pokušavali bi izvući pozitivnu stranu iz toga. Nikad me nisu gurali, niti su me osuđivali. A ja sam samo znala da želim biti dio nečeg velikog. I taj mi se san ostvario.
Kako je došla do rukometa, zanimljivo je čuti.
- Jednog dana nakon nastave tata je došao po mene u školu i odveo me u trgovinu namještajem. Anja Andersen i Cecilie Leganger su tamo radile neku vrstu promotivnog događaja, budući da su bile u gradu sa svojim tadašnjim klubom Bækkelagets, kako bi igrale protiv Sole. Tada sam imala 11 godina i divila sam im se. Lijepo smo razgovarali, zajedno smo se vratili u hotel, znam da sam im rekla da sam više voljela igrati nogomet nego rukomet.
I onda rukometna priča.
- Debi sa 16 godina u ligi, sa 19 u reprezentaciji. Onda je stigao poziv iz Byåsena. Jedva sam pristala, ni ne sluteći u što se sve pretvorilo. Osam godina sam ostala tamo. Ravnoteža između sportske i obiteljske strane često je dovodila do toga da izbor padne na stranu Norveške. Rumunjska je bila dobra, godina u Skoplju sjajna, igrali smo finale Lige prvakinja. Ali, ništa ne može nadmašiti osjećaj doma, zbog čega sam se odlučila vratiti 2017. godine.
O suprugu…
- U vezi sam sa Steffenom, svojim sadašnjim suprugom, od 19. godine i uvijek nam je san bila obitelj. Kada sam rodila Thea, sve je nekako došlo na svoje. Sada je tu i Noah. Dala sam si obećanje – odgajati djecu s istim vrijednostima u kojima su mene odgojili moji roditelji. Povjerenje, samopouzdanje, podrška.
O svom klubu kaže:
- Mali smo klub, s malim budžetom i bez velikih imena. Imamo puno igračica u usponu i impresionirana sam onim što Steffen radi s takvom ekipom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....