Streljaštvo je iznimno težak sport. Uvjeren sam da mi to ne doživljavamo uopće i da jako malo cijenimo dosege tih velikih sportaša. Biti dio svjetskog vrha, znači ukratko biti blizu savršenstvu, jer je to jedini način da se u svjetskom vrhu traje. To mogu rijetki.
Ako vas ikada put nanese na neku streljanu gdje imate mogućnost gađati glinene golubove, svakako probajte. Ako imaš dobrog učitelja naučit ćeš, makar prvi metak ide u obližnju šumu, drugi u zemlju ispred tebe. A kad trener kaže ‘ok, a sad ne miči glavu kad opališ metak s kundaka, jer svako pomjeranje znači promašaj, što veće pomjeranje to veći promašaj‘. I ti onda nasloniš, puška grune i nije lako glavu držati na kundaku, pa probaš desetak puta i onda skineš glinenog goluba i sam si sebi važan kao da si svjetski prvak. A Giovanni Cernogoraz je da bi se plasirao na OI u Parizu, morao skinuti u 125 pucanja više od 123 goluba da bi uspio. I onda je još finiširao do šest popodne u natjecanju koje je trajalo od 8 ujutro sa 136 trapaša iz cijelog svijeta da bi na uvjerljiv način osvojio Svjetsko zlato koje disciplini trap daje dimenziju više u priči da je to ‘zlatna hrvatska sportska disciplina‘. Fantastičan doseg ovog velikog sportaša iz malog Novigrada u Istri. Cernogoraz je prvo svjetsko trapaško zlato za Hrvatsku, prvi hrvatski strijelac koji je izborio nastup na OI u Parizu. I znate što mu je na kraju bilo najviše žao?
- To što nismo osvojili momčadsku medalju, jer smo bili odlični, jer smo bili samo jednog goluba udalje od nje. Bio sam uvjeren da smo tu kada su kvalifikacije bile gotove, jer su rezultati bili top, ali natjecanje je bilo sjajno, rezultati pomalo nevjerojatni, tako da smo na kraju bili s golubom manje peti, a ne brončani.
Ali tu je svjetsko zlato, izborena kvota za nastup na OI u Parizu?
- To je fantastično, jako sam ponosan i najbolje je kada uložiš veliki trud, a ja sam ga uložio, da ti se sve vrati na ovakav način. Natjecanje je bilo jako naporno. Prvo, bila je velika vrućina, drugo bilo nas je jako puno (136), dugo je trajalo. Rezultati su bili vrhunski, događa se, ali ne toliko često. Imali smo dva strijelca sa 124/125 i čak nas sedam sa 123/125, pa sam za finale morao raspucavati. Dobro sam se osjećao, nije bilo problema i s obzirom da sam vidio da su dva Amerikanca koja već imaju kvotu za OI unutra, znao sam da je olimpijska kvota izborena, a to je bio osnovni cilj na ovom SP-u. No, finale uvijek nudi priliku, a ovo je bilo malo drugačije, potpuno suprotno kvalifikacijama koje su izgledale skoro pa savršeno. Dakle, finale je počelo kasno, već je padao mrak, sunce se spuštalo, tako da je pola strelišta već bilo mračno i bilo je jako puno promašaja u startu, čemu se trebalo prilagoditi. Tu je najviše izgubio Amerikanac Mein koji je svjetski prvak prije mene, od kojeg sam očekivao da bude najveći suparnik, a koji je prvi ispao iz konkurencije za medalje. Kada je Slovak fulao tri zaredom, tu sam se odvojio i otišao do zlata.
Treće OI za vas?
- Jako lijepo, jako sam ponosan na to. Bilo je nezaboravno u Londonu, jako dobro u Riju kada sam bio nadomak finala i sada sam 12 godina nakon Londona ponovo tu što zvuči jako lijepo. Bilo mi je teško kada nisam mogao u Tokio, ali sve to prođe, ideš dalje, moraš raditi da bi uspio i to je jedino pravilo. Ja sam sve dao na ovo SP, čak sam žrtvovao i domeće prvenstvo da bi se što bolje pripremio za Baku. Ovo je jako težak sport, jako malo treba da ne uspiješ, a jako puno moraš raditi da bi uopće dobio priliku.
I naveo je savršen primjer.
- Josip Glasnović je u Bakuu opalio 121/125, Anton je opalio 120/125. To su vrhunski dosezi s kojima bi nekad mogli doći do završnice, ali oni ovaj puta nisu uspjeli. No, uvjeren sam da ćemo uloviti još jednu olimpijsku kvotu u trapu.
Mi ćemo tu dodati da imamo još dva strijelca s puškom koja su na toj razini, koja u zračnoj i trostavu imaju olimpijske argumente, ali isto tako su suočeni s teškim putom do OI – Petra Goršu i Mirana Maričića.
Je li bila fešte u Bakuu?
- Je malo, mora, ali drugo jutro su nas već u pola pet vozili na avion, pa smo to morali ostaviti za Novigrad kada se vratimo.
Sjetite li se često Tokija?
- Ma ne, rekao sam i u izjavi za ISSSF da zahvaljujem svima na pomoći i na podršci. I HOO-u i HSS-u i mom klubu i mojim suradnicima u reprezentaciji i svima koji su imali vjere da ja to mogu učiniti. Ne vraćam se u prošlost, gledam naprijed, okrećem se priprema za OI u Parizu, izborio sam s ovom zlatom i nastup na finalu Svjetskog kupa u studenom u Dohi. Ne znam što će biti s Eurom, hoćemo li ići na kvota ili kako, ali znam da sam jako sretan i da ću sve učiniti da i Parizu ponovim ovu formu iz Bakua.