Više od dva desetljeća se profesionalno bavio rukometom, igrao za reprezentaciju Hrvatske kao jedan od ‘kauboja’, a i nakon sportske karijere su mu ruke glavni alat. Umjesto lopte sad su mu u rukama paketi, veliki, manji, veći, sitni, teški i lakši. Riječ je o Metkovcu Goranu Čarapini koji već osam godina radi kao dostavljač za GLS. Svako jutro kreće iz doline Neretve, iz skladišta u Opuzenu prema Dubrovniku, a njegov rajon obuhvaća Vukovarsku ulicu, grušku obalu... Zapravo, veći dio Gruža - piše Dubrovački vjesnik.
- Svako jutro u 6 sati u Opuzen iz Zagreba dolazi kamion ili kombi, ovisno o broju paketa, koji se istovara. Oko pokretne trake duge stotinjak metara su kolege raspoređeni po rajonima, recimo za Župu, Mokošicu, Konavle, Cavtat... Svatko s trake uzima pakete s adresama s njegovog područja. Na kraju se teret raspodjeli i izjednači, da nitko nije preopterećen. Potom svaki dostavljač skenira paket koji zadužuje. Potom radiš dostavnu listu, kako skeniram pakete po redu tako mi po redu stoji i adresa, ime i prezime i broj mobitela primatelja... Moraš biti koncentriran da kasnije kod dostave ne gubiš vrijeme. Kad je sve uredno posloženo, dobiješ papire, pakete ukrcaš u kombi i krećeš. Kad dođeš pred Dubrovnik, zoveš ljude, priča Goran.
- S ljudima je većinom ugodno raditi, većina je ljubazna, uvijek se nađe zahtjevnih, a s njima si drugačiji. Kad si tu više godina, znaš kako ćeš se prema kome odnositi, ali uvijek trebaš naći kompromis. Kad god mogu, svakome izlazim maksimalno ususret, nije mi uopće problem, ako sam se odlučio za ovaj posao, radit ću ga kako treba, veli Goran.
Smiješnih scena ima k‘o u priči, ali nisu sve za novine.
- Jednom sam, kad sam tek počeo raditi, ostavio pakete u vrijednosti od skoro 70 tisuća kuna u Slanom. Meni je bilo upisano da su plaćeni i trebalo ih je samo ostaviti u Slanom, ali nisam mogao pronaći kuću. Nisam imao kontakt telefon primatelja pa sam ih ostavio u garaži. Primatelji su me nakon mjesec zvali i pitali gdje su paketi... Ispalo je da je tim ljudima u Slanom vikendica, a da oni nisu tamo pa je pakete trebalo vratiti. Vratio sam se u Slano nakon mjesec dana i našao pakete točno onako kako sam ih posložio, prepričava Goran.
U paketima bude svega, naravno, Goran i njegovi kolege ne zaviruju, ali već po paketu i tvrtki koja šalje jasno je što bi otprilike moglo biti unutra.
- Zna recimo biti seksualnih pomagala, bude i neugodnih situacija, a najgore je kad paket bude oštećen pa stranku zamolimo da pred nama pogleda je li oštećen sadržaj, a nešto je intimno unutra. U 100 posto slučajeva je odgovor bio da nije ništa oštećeno i da je sve u redu! Nisu htjeli otvarati, govori dostavljač s osmijehom.
Ljetno ludilo
‘Ludilo’ ljetne sezone koje kreće od travnja još se osjeća iako se bliži kraj rujna.
- Trebaš imati čelične živce da bi to mogao izdržati. Kad kreneš, najčešće oko 30 posto ljudi nije kući pa ih zoveš, tijekom smjene imaš 200, 250 poziva, a nekad i više. Netko je čak u Splitu pa se dogovaraš kad se vraća... Kad te netko lijepo zamoli, ništa nije problem, a kad ti netko kaže: ‘Ti meni moraš donijeti tu i tu... ‘ Ne, naša je dužnost paket donijeti na adresu. Ako primatelj nije kući, ostavimo obavijest. Paket na istu adresu možeš nositi tri puta, a nakon toga se vraća pošiljatelju. Nekad kad s kombijem zaglaviš u ulici, u toj sekundi kad bi trebao dati paket dobivaš ‘poziv u pozivu’... Zadržiš hladnu glavu, još je vrućina, 37, 38 stupnjeva ljeti... Kombi ima klimu, ali nisam baš toliko u kombiju, on služi da se prebacim od mjesta do mjesta jer sam većinom vani na suncu, a treba biti sposoban i dobar vozač, kaže Goran ističući da je u poslu, u prometu i u odnosu s ljudima najvažnije da nema nervoze i da se smireno odradi posao.
U osam godina je možda tek tri – četiri puta došao do ruba strpljenja, ali nije bilo neugodnosti. Probijati se kroz često neprohodne i uske ali prometne gruške ulice odavno je naučio, a adrese skoro da pronalazi žmireći.
- Trebaš znati gdje ćeš parkirati, gdje ćeš lakše pristupiti... Nekad adrese ne redam po redu, nego po dostupnosti. Kad se uhodaš, puno je lakše! Na puno adresa te ljudi ponude da nešto popiješ i pojedeš, da odmoriš. Kad imam previše posla i kad je gužva, nažalost, odbijam, a žao mi je što odbijam jer ima dobrih ljudi. Kad već ne možeš sjesti popiti kavu, neki ti daju kavu za ponijeti, ljudi su stvarno super, dodaje Goran ističući kako je znao dobiti i pozive na večeru i to, ni manje ni više, nego od muških, ali je sve odbio.
Most je puno toga olakšao
Udarni dani u tjednu su utorak i srijeda, a u jesen je najviše posla.
- Oko Božića nam nije najteže jer nitko neće čekati do Božića za naručiti poklone, svi to naprave ranije. Na Badnji dan i Božić se ionako ne radi, kao i tijekom svih blagdana i praznika. Najviše posla donese Black Friday, tad bude velikih popusta do 70, 80 posto, stvarno bude udarno i potraje dobrih 10 dana, tad je više posla nego tijekom cijele ljetne sezone, naručuju i oni koji nikad nisu, priča sugovornik.
Kod isporuke paketa težih od 15 kilograma pomogne kolega ili primatelja zamole da organizira pomoć. Tijekom normalnog radnog dana završi do 14 sati, ali se treba vratiti doma. Sad je to ‘mačji kašalj’ u usporedbi s vremenom prije izgradnje Pelješkog mosta.
- Kad nije bilo mosta, firma je bila u Pločama, kreneš u 7 i pol, 8, dođeš recimo u Klek, 500 do 600 metara do granice, čekaš, ne znaš kad ćeš doći na red... Znali smo ljeti doći tek u podne ili podne i pol u Dubrovnik i ostati do navečer, cijeli dan... S Pelješkim mostom je puno lakše, kad sad krenem, već u Opuzenu mogu zvati prvih 10 ljudi da sam za sat i 20 minuta u Dubrovniku ako se ne dogodi neka prometna nesreća ili zastoj... Zovem ljude da dolazim da znaju ako su pošli u spenzu ili u Župu... Zovem ljude da dolazim da znaju ako su pošli u spenzu ili u Župu... Dok nije bilo Pelješkog mosta, bilo je baš naporno, ako bih završio u Dubrovniku s poslom u 15 sati i krenuo doma, na Bistrini bi znao stati u koloni, nisi znao kad ćeš proći... Tko je to sve izdržao, može cijelo vrijeme raditi, poručuje Goran koji se u vožnji nagledao svega, prometnih nesreća, nesavjesnih vozača pa i kiše i snijega na putu, ali na sve je navikao.
Kako voli Hajduk, u slobodno vrijeme prati utakmice ‘Bilih’, uživo ili na televiziji, voli odlaske na selo kod jedne i druge none, ali i okupiti se s društvom uz roštilj. Kao GLS-ovac radi u plavoj majici, navija za to da postane ‘bila’, ali svejedno, ‘bili’ i plavi, Goran će ostati isti dostavljač spreman svakome izaći ususret i upakirati mu ljubaznost.