Bio je studeni 2002. godine, Francuska je igrala prijateljski susret s Rusijom u Göteborgu. Claude Onesta je preuzeo reprezentaciju od Daniela Costantinija koji je godinu ranije drugi put postao svjetski prvak. Xavier Houlet bio je prvi francuski srednjak, uz Jaksona Richardsona. Ozlijedio se i Onesta je u momčad prvi puta stavio Nikolu Karabatića. Imao je Nikola tada 18 godina. Francuska je dobila Rusiju 25:23, Jackson Richardson je asistirao Nikoli Karabatiću za njegov prvi reprezentativni gol u karijeri.
Dvadeset godina kasnije Nikola je protiv Latvije proslavio svojih 20 godina u reprezentativnom dresu. Danas iza sebe ima 324 nastupa i 1238 golova. Izbornik s kojim je te 2002. igrao Guillaume Gille nije ga pozvao kao ukras momčadi za nabijanje statistike. Nikola je odradio Latviju s tri gola, Italiju nekoliko dana kasnije s dva. Danas ima punih 38 godina i svi iščekuju vijest kada će objaviti kraj, ali takav sportaš na isto ni ne pomišlja. Čak i kada nije siguran gdje će igrati kada mu istekne ugovor ove sezone, jer PSG će teško za iste uvjete produžiti vjernost, čak i kada se zna da su OI 2024. godine u Parizu, a Nikola je ikona francuskog sporta ne samo rukometa i nije svejedno kada se i što događa. No, to ga ne spriječava da daje svoj maksimum i u klubu i reprezentaciji, svjestan da samo na taj način može ostati vrh svjetskog rukometa. Ne opterećuju ga usputne stvari, gleda samo posao, a kada će doći kraj reći će samo vrijeme, jer da se njega pita on bi igrao dok god stoji. A samo posljednjih godina dignuo se na noge nekoliko puta kada su mu mnogi prognozirali zasluženu mirovinu.
Konačno može uživati
Jedan dres - dvadeset godina. To je za dugi pljesak, a kada se još pogleda što je u tih 20 godina u njemu napravio, pa što je tome dodao u klupskim dresovima izgleda pomalo nevjerojatno, impresivno u najmanju ruku. Zbog Francuske koja nam nikad nije bila omiljena, ali koju smo jako poštovali, četiri puta je bio svjetski prvak, tri puta prvak Europe i tri puta olimpijski pobjednik. Ta Francuska je najzaslužnija da je tri puta proglašavan najboljim svjetskim rukometašem, a bio je dva puta najbolji igrač na Svjetskom prvenstvu, dva puta najbolji igrač i jednom najbolji strijelac na Europskom prvenstvu.
Uz to idu klupski dosezi, triput europski klupski prvak s tri različita kluba (Montpellier, Kiel, Barcelona), ukupno šest puta finalist Lige prvaka, pa dvaput svjetski klupski prvak, pa 34 naslova u Francuskoj, 11 u Španjolskoj i 10 u Njemačkoj. I što nam je prije neki dan rekao: “ja sada stvarno mogu uživati u sportu kojim se bavim cijeli život, jer ništa više ne moram, sve što sam želio ostvariti sam ostvario. To što još uvijek želim pobjeđivati, to nema veze s tim. I bit će tako dok god budem mogao igrati, dok moje tijelo i sve što me okružuje ispuni moja očekivanja”.
Nije običan sportaš
Nakon što mu je dvorana u Poitersu dugo pljeskala prije utakmice protiv Latvije prije nekoliko dana samo se osjetio silno ponosnim dok mu je sin Alec doletio u zagrljaj koji su na terenu mnogi svih ovih godina rado izbjegavali. Nikola Karabatić je velika priča svjetskog rukometa, koliko velika to prepuštamo svakom ponaosob i bilo bi savršena priča da i s Parizom dohvati naslov prvaka Europe, da s Francuskom stigne do olimpijskog Pariza 2024. godine i možda osvoji zlato. Ali, sam Nikola je svjestan da ništa u životu nikad nije bilo savršeno, čak ni kada je 2011. kao jedini rukometaš u povijesti proglašen najboljim sportašem Francuske, čak ni kada se zbog kladioničke afere morao skrivati od medija, mijenjati klubove, kada je Tokio za treće olimpijsko zlato gađao nakon duge stanke i operacije zbog ozjede u 37. godini. To treba moći. I uopće nije opterećen s tim, gleda na to kao na sastavni dio priče o sportskom životu.
Uvijek imaš šansu pokazati drugačije, ako to stvarno možeš i želiš. Vi biste rekli da više ne može, a mi se ne bismo kladili, jer svima je jasno da Nikola Karabatić nije obični sportaš.