Ivano Balić

 ANTE CIZMIC Cropix
ŽIVOTNA PRIČA

Ivano Balić otkrio nepoznate detalje iz karijere: ‘Rukomet mi nije bio prvi izbor, igrao sam za Hajduk‘

Jedan od najboljih rukometaša svih vremena se prisjetio svojih početaka i bogate karijere
Piše: SNObjavljeno: 05. veljača 2023. 11:41

Legendarni hrvatski rukometaš Ivano Balić, jedan od najboljih koji su ikada igrali ovu igru, je na stranicama EHF-a objavio svoju priču. Balić se prisjetio svoje karijere od njenih početaka pa sve do uloge pomoćnog trenera u reprezentaciji. Njegovu priču prenosimo u cijelosti.

- Moji roditelji Žarko i Stjepanka su bili rukometaši. Već sada možete vidjeti da moj put nije mogao voditi nigdje osim u sport. Oboje su igrali u Italiji gdje sam proveo djetinjstvo, pokraj rukometnog igrališta.

Za mene je to bilo normalno pa sam se i sam okušao u sportu, no rukomet, iznenađujuće, nije bio moj prvi izbor. Kad smo se vratili u Split, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam probao vaterpolo, a s 13 godina sam se učlanio u lokalni košarkaški klub.

Zašto baš košarka? Mislim da sam motivaciju dobio nakon igranja s drugom djecom. Shvatio sam da nisam tako dobar i htio sam biti bolji. Jugoplastika je tu imala veliku ulogu. Momčad s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem je bila jedna od najvećih inspiracija za sve, a posebno za klince u Splitu. Jugoplastika je bila ekipa iz snova, osvojila je tri uzastopna naslova prvaka Europe. S vremenom je to postala moja ljubav i s guštom sam odlazio na trening. Košarka mi je i dalje jedan od omiljenih sportova, ali tada je moja ljubav polako počela nestajati.

Par godina s kasnije, s otprilike 16 godina, paralelno s košarkom sam počeo igrati i rukomet, a ubrzo sam shvatio da mi rukomet najviše odgovara Bila je to zaboravljena ljubav koju su mi usadili roditelji.

image
ANTE CIZMIC Cropix

Ponovno otkrivena ljubav

Sve je počelo kad sam s prijateljem otišao na utakmicu Splita i Metkovića koji su tada igrali u drugoj ligi. Tamo sam sreo Matu Bokana koji je bio suigrač mojeg oca. Mate je bio trener u Splitu i rekao mi je da dođem na trening i probam. Kako mi je i prijatelj bio rukometaš, pristao sam doći. Ostalo je povijest.

Zanimljivo je da roditeljima nisam odmah rekao da sam počeo igrati rukomet. Saznali su tek kasnije, a bili su i ostali moja najveća podrška. Tijekom cijele moje karijere mi nikad nisu pokušali dati savjet niti utjecati na mene. Dopuštali su mi da budem što jesam, ponekad tvrdoglav, ali pravedan i pošten. Od oboje sam izvukao najbolje što se tiče stila igre. Ispala je to odlična mješavina.

Ne znam što me učinilo igračem kakav sam bio. Mislim da je, osim roditelja i okoline, na mene najviše utjecalo gledanje raznih sportova, igranje košarke i rad na treninzima. Iz gotovo svakog sporta se može naučiti nešto korisno i uzeti neki element koji ti može pomoći u rukometu, isprobati to na treninzima i vidjeti što se može, a što ne. No, neki od mojih prepoznatljivih poteza došli su spontano.

Moj karakter, ta tvrdoglavost me pratila kroz cijelu karijeru. Nekima se to možda nije svidjelo, ali na kraju se pokazalo da je to dobro imati u sportu. Nikada ne odustaj! Odgajan sam s tom izrekom i to je izvor moje tvrdoglavosti. Moraš vjerovati da možeš sve, da možeš pobjeđivati čak i kad nitko ne vjeruje.

Prva registracija u Italiji

Rukomet sam počeo igrati u Splitu, ali malo ljudi zna da sam prvu registraciju imao u Italiji. Moj otac je sve dogovorio s Cassano Magnagom nekoliko mjeseci nakon što sam počeo igrati rukomet i otišao sam tamo igrati finale njihove omladinske lige. Dobio sam nagradu za najboljeg igrača i s time se vratio u Split.

Split je tih godina bio jako dobra ekipa. Dvije godine zaredom su bili viceprvaci i bio sam sretan što sam dobio priliku biti s prvom momčadi. Nisam puno igrao, ali stekao sam iskustvo. Nakon dvije godine otišlo je puno igrača i, uz par novih, momčad su činili uglavnom domaći momci iz Splita među kojima sam bio i ja.

U Splitu mi je puno pomogao Sándor Bajusz. Tijekom cijele karijere sam volio razgovarati sa starijim igračima. Znao sam da mi mogu pomoći i savjetovati me. Surađivali smo na terenu i tu suradnju tada doveli do savršenstva. Razumjeli smo se samo gledajući se. To mi je jedna od najsvjetlijih uspomena za Split.

image
Snimio: Miljenko Karacic

Nakon Splita - Metković

Nakon Splita došao je Metković. U Metkoviću sam nadogradio ono što sam znao i u sezoni 2000./01. prvi put dobio priliku igrati u EHF Ligi prvaka. Imali smo jaku ekipu, puno trenirali i na neki način me vrijeme u Metkoviću pripremilo za ono što je uslijedilo kasnije. Za Metković me vežu lijepe uspomene prije nego što sam prvi put otišao u inozemstvo.

U Metkoviću sam ostao još jednu sezonu nakon što smo osvojili Svjetsko prvenstvo 2003. godine. Nisam mogao pronaći klub koji bi zadovoljio moje razvojne potrebe. Dvotjedni turnir u Portugalu pokazao mi je da sam dobar, ali sam htio biti apsolutno siguran u svoj idući izbor kluba.

Najveća želja u to vrijeme bila mi je pridružiti se Portland San Antoniju u Pamploni. Saznao sam da oba srednja beka odlaze, a da Jackson Richardson ostaje. Radio sam sve i zvao sve koje sam poznavao, samo da dobijem priliku potpisati za njih. Hvala Bogu, uspio sam.

image
PHILIPPE DESMAZES Afp

Uzor postao prijatelj

Tijekom svog rukometnog odrastanja imao sam samo jednog uzora - Jacksona Richardsona. Danas smo veliki prijatelji. Možete li to zamisliti? Mislim da je stvarno rijetko da imate uzora kojem se divite i gledajte ga kako igra, a onda vam jednog dana život pruži priliku da igrate s njim i postanete prijatelji. Za mene je to jedna od najljepših stvari koje rukomet može dati- prijatelji.

Prvi put kada se preseliš iz svoje zemlje i makneš od svojih prijatelja nije lako. Morate upoznati nove prijatelje, prihvatiti novu kulturu i novo okruženje. Puno je bilo rada na prilagodbi kako bih bio miran i zadovoljan i potpuno posvećen nečemu što volim. Kad odete u pravu ekipu počnete igrati s lakoćom jer se s vremenom počnete jako dobro razumjeti. Trebalo mi je neko vrijeme da se prilagodim, ali kada sam to konačno uspio, bilo je nevjerojatno.

Prve godine tamo sam shvatio da možda nije sve kako bi trebalo biti. Kad sam bio u Splitu i Metkoviću, igrao sam s dečkima koji dijele isti stav, s igračima koje poznaješ godinama i bilo je puno lakše. Zato sam u Pamploni počeo gledati utakmice i analizirati svoje suigrače. Shvatio sam da mi je lakše da se ja prilagodim njima nego obrnuto. Španjolci imaju drugačiji stil rukometa, imaju drugačiji pristup treninzima, opušteniji su i drugačije shvaćaju sport.

image
JAVIER SORIANO Afp

Broj 34

Pamplona mi je puno pomogla u razvoju na više načina i tamo sam počeo nositi broj 34. Kad sam tek krenuo igrati rukomet dobio sam broj 3. U reprezentaciji je to bio broj 4 jer je 3 bio zauzet. Kad sam prešao u Pamplonu, bila su zauzeta oba broja i tada sam odlučio uzeti 34. I to je ostao moj broj do kraja klupske karijere.

Portland San Antonio mi je dao četiri prekrasne godine igranja vrhunskih utakmica u Španjolskoj i EHF Ligi prvaka. Nažalost, nikada nisam osvojio europski trofej, ali najbliže tome sam bio s Portlandom.

U sezoni 2004/05 stigli smo do finala nakon što smo završili prvi u skupini i usput eliminirali Ademar León, Barcelonu i Veszprém. U finalu je došao Ciudad Real s vrhunskim sastavom, među kojima su bili i Petar Metličić i Mirza Džomba, moji kolege iz reprezentacije, te jedan momak koji je odlučio utakmicu - Arpad Šterbik.

Jedino čega se sjećam iz te utakmice je zid na golu Ciudad Reala. Šterbik je bio nevjerojatan i ako mene pitate, on je jedan od najboljih, ako ne i najbolji vratar svih vremena. U svakoj ključnoj utakmici za Ciudad Real bio je igrač utakmice, a to je ponovio toliko puta u karijeri. Obje momčadi imale su sjajne igrače, ali on je radio razliku. Zabili smo samo 19 golova kod kuće protiv njih.

Iznad svih - Hrvatska!

To što nisam osvojio Ligu prvaka za mene nije razlog za žaljenje. Naravno da bi bilo lijepo da sam osvojio, ali da budem iskren, danas pomislim na to samo kad netko to spomene. Dok sam još aktivno igrao, naravno, to mi je bilo na pameti, posebno posljednjih nekoliko godina moje karijere jer sam znao da će uskoro doći kraj.

Kada pogledam unatrag, nije bilo suđeno. Kada razmišljam o svemu drugom tijekom karijere, gdje sam igrao, s kim sam igrao, kako sam igrao, koje sam trofeje i medalje osvojio ili gdje sam mogao podijeliti svoje znanje, mislim da je to pravi uspjeh moje karijere. Ponosan sam na sve što sam napravio.

Dobio sam puno individualnih nagrada tijekom karijere. U tom trenutku one imaju neko značenje, ali kasnije ne znače ništa ako niste napravili nešto veliko sa suigračima. Da, nagrade su potvrda da nešto radite kako treba, ali ne znače da morate prestati raditi. Uvijek morate raditi i ciljati više. Sve moje individualne nagrade zajedno ne vrijede kao moja prva zlatna medalja s Hrvatskom.

Hrvatska je početkom 1990-ih ostvarila veliki uspjeh, ali kako se bližila 2000., stvari su se promijenile. Otišao sam na svoj prvi veliki turnir - EHF EURO 2002., a Hrvatska je bila zadnja. Osvajanje olimpijskog zlata je nešto posebno, ali najviše ću pamtiti zlato iz Portugala i to ću uvijek ponavljati. Mnogi kažu da je 2002. bila nesretna za nas, ali kad pogledate rezultate koji su uslijedili i sve te lijepe priče, rekao bih da je to bila dobra stvar.

image
RONALD GORSIC Cropix

U Portugal smo otišli kao autsajderi, od nas nitko ništa nije očekivao. Znali smo da smo dobri, ali nismo mogli ni zamisliti što će se dogoditi. Tamo je sve sjelo na svoje mjesto i ta zlatna medalja učvrstila je svaki budući uspjeh u našim životima. Jesmo li mogli osvojiti više medalja? Definitivno da,ali kad pogledam unatrag, sve je ispalo kako je trebalo ispasti.

Znam da sam dao svoj maksimum, zadnju kap znoja, ne samo za reprezentaciju nego i za svaki klub u kojem sam igrao. Stvarno mislim da je nevjerojatan uspjeh sve što sam napravio u karijeri i što je moja generacija dala rukometu. Ipak, reprezentaciji jedino nedostaje europski trofej. Jednostavno nije bilo suđeno.

Povratak u domovinu

Nakon OI u Pekingu 2008. sam se vratio u Hrvatsku, u Zagreb. Zagreb je htio izgraditi veliku momčad koja bi mogla doći do finala i za mene je bilo normalno vratiti se u svoju zemlju i pokušati napraviti velike stvari s hrvatskim klubom, možda osvojiti i Ligu prvaka. Brzo smo se dogovorili i sve je bilo zabavno dok se nisam ozlijedio samo mjesec dana nakon početka. Ozlijedio sam leđa, čak su mi karijera i normalan život bio pod upitnikom.

Zagreb je imao sjajnu ekipu i skoro smo došli do cilja. U četiri godine igrali smo dvije osmine i dva četvrtfinala Lige prvaka. U oba četvrtfinalna dvoboja izgubili smo od Kiela nakon remija kod kuće i poraza u Njemačkoj, prvi put četiri razlike (27:31), a drugi put šest (27:33).

Nakon novih Olimpijskih igara, ovoga puta u Londonu 2012., promijenio sam klub. Zagreb mi nije produžio ugovor jer smo nakon te četiri godine otišli u različitim smjerovima, a ja sam htio opet igrati izvan Hrvatske. Vratio sam se u Španjolsku. Uvijek bih odabrao Španjolsku jer mi se sviđao njihov pristup rukometu, treninzima i njihov sportski mentalitet.

Dobio sam poziv od Talanta Dujšebajeva da mu se pridružim u Atlético Madridu i brzo smo se dogovorili. Bila je to zadnja godina tog kluba. U prvih sedam dana priprema Šterbik je otišao u Barcu, José Hombrados se ozlijedio i ostali smo bez vratara. To je nešto što je obilježilo tu sezonu. Bio je to početak kraja za veliki klub kakav je Atlético Madrid.

Razmišljanje o mirovini

Na kraju sezone već sam razmišljao o mirovini. Nisam bio siguran trebam li to napraviti ili ne, ali u isto vrijeme ljudi iz HSG Wetzlara bili su uporni i na kraju sam popustio i preselio se u Njemačku. Nisam znao puno o ekipi, ali kada sam došao, bio sam pozitivno iznenađen. Imali smo puno mladih igrača. Kada dođete do te točke u karijeri da ne možete igrati na visokoj razini i boriti se za trofeje, onda morate odabrati mjesto gdje možete biti učitelj i prenositi svoje znanje mladim igračima. To mi se jako svidjelo u Wetzlaru u kojem sam ostao dvije godine.

Zadnjih šest mjeseci u Wetzlaru shvatio sam da je vrijeme da završimo s tom pričom. Moje tijelo nije moglo pratiti ritam i treninge. Mirovina mi nije teško pala. Već sam znao što želim raditi u životu. Znao sam da, ako želim uživati ​​u životu i igrati se sa svojom djecom bez boli u tijelu, moram prestati.

Obitelj vam daje stabilnost na terenu i van njega. Njihova sreća je dodatni faktor u svakom vašem koraku kroz karijeru. Oni su vaša zvijezda vodilja i danas ne mogu biti ponosniji na svoje sinove Dinu i Viga i kćer Nolu.

image
TOMISLAV KRISTO Cropix

Rad s mladima

Kako se bližila mirovina, sklopio sam ugovor s Hrvatskim rukometnim savezom da radim s mladim generacijama u Hrvatskoj. Oduvijek sam htio raditi s djecom i biti mentor, kao stariji brat tim mladim igračima. Znam koliko mi je bilo teško kad sam bio mlađi i koliko mi je značilo kad su uz mene bili stariji igrači.

Oduvijek sam vjerovao da je rad s djecom važniji posao od trenerskog posla u seniorskim kategorijama, da im pomognemo, usadimo im prave temelje i vrijednosti. Ako samo jedno dijete od njih 100 posluša vaš savjet, već ste uspjeli.

Poruka mladima

Danas je lakše utjecati na mlade i informacije se mogu dijeliti puno brže, ali mislim da smo u prošlosti više živjeli sport. Imam osjećaj da mlađe generacije ne zanima prošlost sporta, ne zanimaju ih ljudi koji su utabali put rukometa kakav je dana. Ne inspirira li vas povijest da postanete dio toga za 20 godina? Ja sam znao da to želim.

Baš zato sam s Petrom Metličićem osnovao školu rukometa u Splitu, a kasnije radio u mnogim rukometnim kampovima, preuzeo poslove koordinatora mlađih dobnih kategorija u savezu, Respect Your Talent ambasadora... Vratio sam se i u reprezentaciju da budem pomoćni trener prvo Željku Babiću, a onda i Hrvoju Horvatu. Trudim se pomoći svima koliko mogu i volim ovaj posao.

Moja poruka svim mladim igračima je da daju svoj maksimum i posvete se onome što rade, ne samo u rukometu nego i u životu. Ne uzimajte obrazovanje zdravo za gotovo, krenite putem koji je dobar za vaš napredak.

Kad bih se mogao vratiti u prošlost i upoznati mlađeg sebe, rekao bih mu samo: Bio si dobar!

Ivano Balić, siječanj 2023.

Linker
01. studeni 2023 22:12