Kako mala Hrvatska može pobijediti veliku Kinu?

Neki dan su hrvatski vaterpolisti pobijedili Kinu 25:6. Nijedan medij u Kini nije napisao da je to sramota, da jedna tako mala zemlja pobijedi selekciju najmnogoljudnije zemlje svijeta. A mi se i dalje čudimo i radimo senzacije od toga kada Farski Otoci osvoje medalju ili, ne daj Bože, u rukometu pobijede nas ili Švedsku.

A omjer broja stanovnika nas i Farskih Otoka puno je manji nego omjer nas i Kineza, kojih puno ne zna ni gdje je Hrvatska, budimo iskreni, a vidjeli smo iz prve ruke. Jednostavno, netko se s nečim bavi, netko nešto radi, ima tradiciju, način rada, napredovanja i raste. Recimo, i Crna Gora će uskoro pobijediti Kinu u vaterpolu, a to je ‘još gore‘ kada su u pitanju naša razmišljanja. Rekli bismo ‘sramota‘.

A danas u sportu nema sramote, svi rade, svi treniraju, svi koji su dio vrha puno ulažu i svi žele bolje i više. Tu moramo jako mijenjati svoje stavove i razmišljanja, tražiti puno više pozitive u svemu, ne tražiti samo načine za pljuvanje i kritiziranje. Ipak, kritika je jako važan segment svakog napredovanja i kada ona izostane, onda počinju pravi problemi. Uvijek je tako, ako ti je svejedno.

Sport može biti uspjeh ili neuspjeh. Ali nikako nije katastrofa, posebno vrhunski sport u kojem se svaka stvar može jako dobro razaznati. Tu jesi ili nisi, ako nisi, znači da jednostavno ne možeš pratiti vrhunski ritam iz nekog razloga, a tih razloga je danas jako puno. I svaki treba zadovoljiti. A trajati u vrhu je jako teško i to trajanje spada u posebnu kategoriju vrijednosti. E, tu kod trajanja dolazi do izražaja moć ponavljanja, a ona je uvijek veća kod mnogoljudnijih nego kod onih malih zemalja.

Mi spadamo u ove druge i zato svaki vrhunski doseg sporta moramo gledati kao na nešto ekstra, vrhunsko. Hoće li nam se stvari ponavljati, hoće li se generacije slagati kako bismo svi mi željeli, hoće li klinci moći prihvatiti pravila vrhunskog sporta, ali i odnosa prema njemu, pa sukladno s tim i ponašanje, to je pitanje na koje odgovor može dati samo vrijeme. Ispuniti sve preduvjete nije dovoljno, obvezati se da će se sve ispuniti isto nije dovoljno, odricati se isto samo po sebi neće dati rezultat, ako nemaš ljude da tako nešto naprave. A to su ljudi koji uz talent mogu ispuniti sve te stvari.

Mnogi koji su mislili da su ti nisu uspjeli, jer u sportu postoji i ona da moraš sve pokazati na terenu. A to onda treba i ponavljati, izdržati bez teških ozljeda. Bez toga ne ide. Tu se pokazuje ta posebnost sporta. I zato kada netko pokaže vrhunske mogućnosti, to samo znači da iza toga postoji jako puno rada, jako puno plana, jako puno odricanja.

Najbolje su priče o sportašima koji su bili velemajstori, a nisu voljeli trenirati. To su bajke, takve stvari u sportu jednostavno danas ne postoje. Iza svega vrhunskog postoji samo puno rada, odricanja u kojima se neki umore prije, neki kasnije, neki zbog načina na koji igraju trpe više, pa odu ranije, neki traju duže, neki kraće, nekima iskrsnu neki drugi prioriteti, pa odu ranije, neki kasnije, a uspoređivati sve te priče je nemoguće, jer svaka priča ima svoju istinu. I nama u globalu treba puno više pozitive da to shvatimo.

U sportu nema drame, ima uspjeha ili neuspjeha, ali sve piše u onom konačnom rezultatu. Baš me zanima jesu li Kinezi zatražili ostavke čelnika saveza, izbornika, jer stvarno je sramota da jedna velika Kina tako izgubi od male Hrvatske u sportu. E, kad bi bilo tako, onda bi uvijek i u svemu pobjeđivali isti. Zato je sport lijep i zato svi ti ljudi kupuju ulaznice, pune dvorane, stadione.

Tko bi rekao da će Chelsea biti svjetski klupski prvak u nogometu, a nije igrao ni Ligu prvaka koju je PSG pomeo ove sezone. Dobro, sad, našlo bi se i takvih, ali… Nije to sramota PSG-a. Dapače…