Danima sam u dvojbi trebaju li Finska i Švedska ući u NATO. Onda se probudim i idem kod doktorice, a na vratima ordinacije piše "od danas sam u mirovini, molim vas da pronađete drugog doktora". Tražim, svi puni, nitko neće da te primi, moraš moliti, a moraš i lijekove piti. Onda dođem kući i upalim TV, a na na Dobro jutro, Hrvatska vijesti samo o kaosu na autocesti i ništa drugo, jer ako ti se gleda drugo, nađi drugi program pa gledaj. Onda lijepo ugasim TV i mislim, trebalo bi nešto raditi.
Ludilo je dosegnulo ekstazu i pitanje je ima li kraja. Ludilo nije samo na autocesti, ludilo je gdje god se okreneš. Vrijeđanja, omalovažavanja, pljuvanja, tučnjave, prijetnje, mržnje na svim hrvatskim relacijama, a evo dotjerali smo i do pucnjave i sada je samo pitanje kada će pasti mrtva glava. I slušam, svi se nešto zgražaju, pravdaju, traže razloge, opravdanja, nitko ne polazi od sebe, uvijek su krivi drugi. Čak i oni za koje sam mislio da su pametni, iznenađuju me svako malo.
Kao, mi živimo u demokratskom društvu, pa može raditi i reći tko god što hoće. Ne znam, ja mislim da ne može, barem su me tako učili, da je demokracija vladavina prava, zakona i poštovanje istih, s naglaskom na poštovanje koje se potpuno izgubilo ne samo na cesti nego i bilo gdje drugdje. Pa čak i samopoštovanje. A znam da bi ljudi, velika većina, najveća, samo željela živjeti mirno i dobro. Kako, to nikako da saznamo?
Dan prije gledam zadnje kolo Premiershipa, igraju za naslov City i Liverpool. Luda završnica. City doma gubi 0:2 od Aston Ville, Liverpool ne može povesti protiv Wolvesa. Onda City od 0:2 preokreće na 3:2 i postaje prvak, Liverpool uspijeva zabiti Wolvesima, ali ne može do naslova. Onda na Etihadu slave, ljudi "nore" penjući se na golove, slikaju se, a nitko iz Liverpoola ne šalje poruku da je sve to jedna obična namještaljka kojoj se ishod znao puno ranije. Klopp čestita Pepu Guardioli, Klopp koji je za razliku od Peppa u finalu Lige prvaka...
Malo ranije gledam rukomet iz Flensburga, igraju domaćin i Kiel. Razlika je bod u korist Kiela, Flensburg je doma i treba mu pobjeda za Ligu prvaka. Kiel pobjeđuje, Flensburg ima priliku koju ne koristi. Nakon utakmice Machulla, trener Flensburga, stišće ruku Jichi, Kiel slavi, Flensburgova publika plješće rukometu...
Dan ranije Efes postaje prvak Europe u košarci u Beogradu. U polufinalu zabija Olympiacosu sa sirenom, u finalu ima +2, Real ima zadnju loptu za pobjedu, ali promašuje. Turci slave, Real čestita, ne traži analizu suđenja, ekspertize, a kraljevski klub. Ljudi plješću. Može se.
A onda gledam ove naše, gdje god se okrenem, koji god sport, i vidim sve suprotno i svi se nešto čude, a ustvari sve je ustvari samo preslika svega što se događa u društvu, generirani kaos koji je ulovio maha, a ulovi se tamo gdje nema reda, gdje se sve provodi silom, uvredama, prijetnjama, kao da svaka sila ne stvara drugu silu i da toj priči nema granica. Izgleda nismo zapamtili, a toliko je razloga. Samo je pitanje tko to može zaustaviti da se više nikad ne dogodi i da se više nikad ne razgovara o tome. I stalno se nešto čudimo i pitamo se zašto mladi ljudi ili ulaze u tu priču jer drugačije ne znaju ili jednostavno odlaze bez nade da će tu pronaći bilo što dobro.
Nasilje apsolutno vlada i pitanje je ima li mu kraja, jer na ovaj način sigurno ga neće biti. Volio bih upaliti TV i vidjeti jesu li Finska i Švedska ušle u NATO, volio bih da Putin nije potegnuo oružje, jer znam da to nije dobro, ali bih još više volio kao zdravstveni osiguranik otići svom doktoru kada stvarno moram, a da s tim nemam nikakvih problema. Da znam barem tko će mi napisati recept. I u dvojbi sam opet upaliti TV ili da pročitam novine nakon što 40 godina radim taj posao? Vrijedi li argument bilo što?
Dogurali smo život do jedne velike sramote, nedostojne čovjeka i da smo pravi, trebali bismo se ozbiljno zabrinuti, ako ne više zbog sebe onda zbog onih koji će sutra ostati tu. No, kako drugačije sve protumačiti nego da se takve stvari puštaju i da postaju normalne, a svima je jasno da normalne nisu. Ako bilo kome i pašu, jednom će se dogoditi da i neće, a onda će biti kasno. Da odem na utakmicu da me nitko ne vrijeđa i da slušam uvrede i omalovažavanja, da odem na put da me nitko ne napadne, da odem doktoru kad moram. Tako malo, a tako puno.