Veliki dan hrvatskog sporta. Tako se zove tradicionalna, godišnja svetkovina sportskih postignuća odnosno nagrađivanje najboljih, najuspješnijih u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora. Iako, bila je ovo i opet i još jednom (ma koliko god to otrcalo zvučalo), velika godina hrvatskog sporta. Znamo da se nekima možda i učine ovakvi tekstovi poput kopije ispisanog iz prethodnog prosinca, pa onog prije njega, pa još ranije... jasno da nije, iako se fabulom ili sadržajem čini vrlo sličnim. I dobro da je tako. Sjajno je dok možemo takvo što tvrditi za neku godinu "na izdisaju", orisati ju i velikom i uspješnom i zlatom i ostalim plemenitim kovinama optočenom. U problemu ćemo biti kada takvo što nećemo moći napisati, kada nećemo imati istinsku podlogu, temelj ovakvom stavu.
Godina od koje se uskoro opraštamo nekako je, zato što je najsvježije, u znaku uspjeha nogometaša, još jedne njihove svjetske bronce, nedavnog veselja. Iako, bila je ovo godina u kojoj su vaterpolisti "zapalili" Spaladium Arenu, postavili neke nove rekorde, osvojili naslov prvaka Europe. Godina u kojoj samo u judu recimo imali hrvatsko finale svjetskog prvenstva! Čudesno. No, i godina u kojoj je jedna mlada djevojka iz Splita obranila naslov prvakinje Europe, ali onda još dodala i naslov svjetske prvakinje, u taekwondou. Kalendarsko ljeto u kojem je Sandra Perković nastavila hitati disk najdalje u Europi, a zamalo uostalom i na svijetu. Velemajstori s vodenih staza, od veslačke braće Sinković pa do jedriličarske braće Fantela... Čisto da nabrojimo samo neke. Konkurencija sjajna. I jasno da je onda malo teže izabrati.
Ove je godine HOO stoga učinio presedan, pa nisu birali i izabrali samo po jednog ili jednu iz svake kategorije, već nekoliko njih.
- Ne vidim razlog zašto ne bismo imali veći broj laureata u istoj kategoriji. Mi nismo Eurovizija pa da glasujemo za pobjednika, pri čemu to može biti samo jedan od kandidata - drži Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a.
- Naprotiv, tu smo zbog promocije sporta i na ovaj način ga promoviramo. Nadalje, imamo u članstvu 87 sportskih saveza i neki od njih nikad ne bi dobili priliku da njihovi predstavnici budu laureati u našem izboru. Nadalje, ove godine smo birali i proglasili najuspješnijima i one iz neolimpijskih sportova. Želimo ispraviti tu nepravdu i odati priznanje sportašima i sportašicama iz neolimpijskih sportova koji također ostvaruju fantastične rezultate, ali redovito ostaju u sjeni svojih kolega iz olimpijskih sportova - rekao je prvi čovjek olimpizma u Hrvata. Sigurno da će ovakav stav izazvati u najmanju ruku komentare, možda i kontroverze. Počev od toga da i na primjerice olimpijskim igrama, prvih 5-6 sportašica/sportaša/reprezentacija su svi odreda briljantni, sjajni, nadareni i s puno rada, ali ipak, na kraju natjecanja... zlato pripada samo jednom.
No, ovo je izbor HOO-a, oni ga potpisuju, pa i to valja na taj način uvažiti. Jedino, neka nam je onda dopušteno primijetiti nešto što odmah upada u oči, i to jako. Ako HOO ima ove godine više laureata u svakoj kategoriji jer im se bilo teško odlučiti za jednog (iako doduše jedne kategorije uopće nema - ženski sastav godine), kako je moguće da su u kategoriji "najuspješniji trener" jednog jednostavno... zaboravili. Ne izabrali. Najuspješniji su treneri zasluženo Zlatko Dalić (nogomet), Veljko Laura (taekwondo) i Vladimir Preradović (judo), ali kako je moguće da nema Ivice Tucka (vaterpolo)? Trener koji je s potpuno redizajniranom reprezentacijom zauzeo vrlo dobro 4. mjesto na SP, igrao polufinale dakle, te spektakularno osvojio naslov prvaka Europe i promovirao cijeli novi naraštaj odličnih igrača!? Bio je između 6 kandidata, ali za HOO nije dovoljno dobar da ponijeti nagradu. Hm, zanimljivo. Mislimo, uvjereni smo da onih 10.000 ljudi iz Spaladium Arene u Splitu i tako šest puta dana, misli drukčije. To je grubi previd i velika pogreška za koju neka se nitko ne ljuti, ali opravdanja nema! Ha, nije niti jedina. Primjerce, u konkurenciji sportaša godine, niti među 6 kandidata nema jednog prvaka Europe u taekwondou, Ivana Šapine. A ima iz čak tri neolimpijska sporta kojima svaka čast, ali ipak...
Srećom pa su se neki laureati sami sjetili onih koji nisu ponijeli priznanje, a zaslužili su ga. Recimo...
- Kada pogledam konkurenciju, ne znam ni koga bi sam izabrao, zato ovim putem naglašavam uspjeh Ivice Tucka i njegovih vaterpolista - rekao je Marijan Kustić, predsjednik HNS-a primajući nagradu nogometašima za Momčad godine. Jednu od dvije momčadi! Ona druga (ili prva, to ni u HOO-u ne znaju) su Barakude čiji je kapetan Ivan Krapić imao zahvalu suigračima, svojem izborniku, ali i...
- Zahvaljujem još jednom, sada s tri mjeseca odstojanja svim onim divnim ljudima u ispunjenoj Spaladium Areni koij su nas dva tjedna nosili do zlata.
Martin Sinković, polovica najbolje štafete ili posade godine (iako su i takvih posada također dvije), nasmijao je nazočne u Kristalnoj dvorani hotela Westin s misli Grunfa iz legendarnog Alana Forda.
- Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti.
Bilo je tu još puno govora, izjava, citata, ali primarno stoga jer je bilo obilje laureata. Nagrađenih je bilo koliko u prethodne tri godine zajedno. Istina da smo uspješni u sportu, ali...
