Unedjelju je u Berlinu završeno SP rukometaša juniora. Prvaci su Nijemci. A tko bi drugi u Njemačkoj bio prvak. Impresionirala je silina s kojom je turnir odigrao sastav Martina Heubergera i upravo ta silina, intenzitet koji su ponudili ostaju ključna riječ kada je riječ o rukometu danas.

Ako imaš 16 igrača na raspolaganju, ako su dobro pripremljeni trkački i fizički, ako su u dobroj postavci igre uvijek je sve moguće. Tko to ne nema ili ne može zadovoljiti iz današnjeg rukometnog vrha jednostavno otpada. Ekstra kvaliteta je u individualnosti, nju ili imaš ili nema, ali danas više nije ni približno presudna kao nekada. Nijemci su samljeli silinom koju su ponudili apsolutno sve, makar su mnoge druge selekcije ponudile puno dobrog. No, to što su ponudili Nijemci definitivno će usmjeriti rukomet novim tokovima, slično kao što je svojevremeno bila visina, snaga, pa jedno vrijeme brzina.

Sada nije važno jesi li mali ili veliki, makar je malim intenzitet ovakvih natjecanja uvijek lakše nositi nego velikima. Nije važno što će š zablistati jednu utakmicu, ako ne možeš odigrati cijeli turnir na istoj razini. To su kriteriji koji se moraju poštovati bez imalo rezerve, jer su jedini uvjet za uspjeh. Čekanje ozlijeđenih, tempiranja igre za neke koji ne mogu puno i slične stvari samo su odgađanje priče o neuspjehu. To je jednostavno tako i samo onaj tko to prihvati na vrijeme moći će se držati vrha. Sve je manje igre ‘stani na loptu’, sve je više igre ‘napadni kad god možeš’ i ‘pritišći uvijek’. To je jednostavno novi rukometni zakon. Trendove uvijek savršeno nameću oni koji imaju način za to.

Nema slučajnosti

Ti igrači koji su bili u Njemačkoj od danas su seniori, makar su seniori mnogi od njih već odavno u igračkom smislu. I sama najbolja sedmorka, MVP i kompletna vanjska linija sugeriraju da se radi o igračima koji ili nastupaju u Bundesligi ili igraju Ligu prvaka već kao normalno. Nema tu slučajnosti.

Hrvatska malo kaska u tome. Ne možemo u svakoj generaciji imati sve, ali poštovati osnovne stvari moramo koliko god nam bilo teško. U prošloj juniorskoj generaciji imali smo savršenu vanjsku liniju Jaganjac – Šarac – Vistorop – Martinović, sada imamo super tandem vratara Kuzmanović – Mandić, ali definitivno nismo imali intenzitet izdržati natjecanje s najboljima. Nismo imali vanjsku liniju koja može napadati, nismo imali ljevaka, nismo izdržali Mađare iako smo im bili jako blizu, kao i Nijemcima, a to je samo dokaz da sve nije toliko daleko, ali da traži još bolje planiranje, selekcioniranje i sve što uz to ide.

Možda je baš ovo natjecanje savršen dokaz zašto nemamo igrače koji će nam doći u dva najjača kluba i biti pojačanja za njih, kao što je recimo Miloš Kos taj za Zagreb. To je izazov i za klubove, ali i za igrače da pokažu mogu li stvarno ili ne pratiti taj ritam bez kojeg nema vrhunskog rukometa danas. Trenutno tu kaskamo, pokušavamo se krpati, a krpanje nikad nije savršena varijanta za napredak. Talent je važan, ali nije ključ. Danas je ključ upornost i želja koja mora biti vrlo izražena. To ne podnosi alibije bilo kakve vrste. Kada se svi skupa pomirimo s tim možemo očekivati pomak. Kada selekcionirati mogu Farski otoci i Island, onda ne možemo pričati o tome kako smo mali.

Rukomet se drži i dobro i visoko još uvijek, ali ne bude li u skoroj budućnosti popratio sve nove rukometne zakone, neće izdržati tu utrku. Toga moramo biti svjesni. Neki, Skipatogu igra u Savehofu, pa je top i ide u Kiel, neki Pedro Oliverira igra u Gaiji, pa ga gleda Sporting, neki Christofer Jonasson igra u Haukaru, pa bi ga rado u Danskoj. Dobar i odličan možeš biti svugdje, ako želiš. A mi tu prostora imamo možda i najviše, prestanemo li pričati kako je teško…