Vrhunski stručnjak Nenad Šoštarić, sada već bivši trener Lokomotive i izbornik ženske rukometne reprezentacije, preuzeo je vruću klupu rukometaša RK Zagreb, prebacio se na muški rukomet, i sada će u svojstvu trenera vječitog hrvatskog prvaka pokušati vratiti Zagreb na pobjedničke tračnice, s kojih je skliznuo u posljednjih nekoliko godina.
Klub koji je početkom 1990-ih i u najgorim ratnim vremenima igrao na gostujućim ili neutralnim terenima, a ipak je dvaput bio prvakom Europe 1992. i 1993., još je četiri puta do kraja 1990-ih igrao u finalima Lige prvaka, a posljednji je put u polufinalu bio u sezoni 1999.-2000.
Ušavši u novi milenij, klub je, unatoč svim nastojanjima, lagano padao prema prosječnosti, koja je prouzročena nedostatkom financijskih sredstava, koja su u modernom sportu, nažalost, doslovno i jedino mjerilo uspjeha. "Koliko para, toliko muzike".
U tom je razdoblju bilo svakakvih klupskih politika, od pokušaja stvaranja mladih momčadi, koje su prema planovima, trebale biti rasadnik za hrvatsku reprezentaciju, do onih pokušaja kad su u klub vraćani iskusni reprezentativci, poput Ivana Balića i mnogih drugih koji su na međunarodnom planu osvojili sve što se osvojiti moglo.
Nažalost, otkad postoji novi format natjecanja u Ligi prvaka, hrvatski prvak nije se uspio dočepati Final Foura, najelitnijeg europskog klupskog natjecanja, i ta će želja, kako stvari stoje, i dalje ostati nedosanjani san.
Nakon što je Zdravko Zovko dvaput odveo Zagreb do kraja, do naslova prvaka Europe, a u prvom je mandatu bio na klupi od 1990. do 1994. i bio istodobno hrvatski izbornik koji je osvojio europsku broncu u Portugalu 1994. i svjetsko srebro na Islandu 1995, njegovim su stopama nešto manje uspješno išli Vinko Kandija, Abas Arslanagić, Josip Glavaš i Velimir Kljaić.
Zovko se još jednom vratio na klupu Zagreba, baš u sezoni kad je igran posljednji polufinale protiv Kiela, u sezoni 1999.-2000.
Bez obzira na to što je nakon njega u klub došao Lino Červar, na reprezentativnom planu najtrofejniji hrvatski izbornik u povijesti, i bez obzira na to što su u godinama koje su dolazile, na klupi, između ostalih, bili Slavko Goluža, Veselin Vujović, Ivica Obrvan i sva sila kvalitetnih trenera, hrvatski prvak se punih 20 i više godina nije pomaknuo s mjesta, i najveći su mu dosezi u Europi bili plasmani u četvrtfinala Lige prvaka.
Malo Zagrebu pritom znači što je poseban u svjetskim okvirima, i osvojio je baš sve naslove prvaka na domaćem planu, kao niti jedan drugi klub na svijetu, a uzeo je i sve domaće kupove, osim ona dva koja im je 2001. i 2002. uzeo Metković - kad im u Europi gotovo ništa nije polazilo za rukom.
U posljednjih deset sezona Zagreb je samo triput ušao u četvrtfinale Lige prvaka, dok je dno bio dosegao u sezoni 2020.-2021., kad u 14 utakmica u skupini nije osvojio niti jedan bod.
Za klub koji na svojim domaćim utakmicama svojedobno protivnicima nije davao niti najmanje izgleda, zaista je riječ o srozavanju i padu na niske grane koje sada Nenad Šoštarić mora zaustaviti i pokušati vratiti poljuljani ugled.
Ipak, riječ je o klubu kroz koji su prošli svi ponajbolji hrvatski rukometni reprezentativci, s izuzetkom Petra Metličića.
Tijekom svih tih godina kroz klub su prošli i brojni internacionalci, poput velikog Andreja Lavrova, makedonskog majstora Kire Lazarova, Norvežanina Franka Løkea, Mađara Gyule Gála, te niza slovenskih, makedonskih, srpskih reprezentativaca.
U pogledu trenera koji su vodili klub, na klupi Zagreba bili su baš svi domaći istaknuti stručnjaci, kao i popularni Veselin Vujović i Branko Tamše, koji sada s puno uspjeha vodi našički Nexe.
Ako je u pravilu tijekom svih tih godina bilo teško zadržati one najbolje igrače, jer tržište je neumoljivo, jedna od glavnih "greški" koje idu na račun vodećih ljudi kluba je stalno i suviše često mijenjanje trenera.
Ukupno je nakon prvog odlaska trofejnog Zdravka Zovka 1994. u Zagrebu bilo 26 trenerskih smjena, u jedva nešto više od isto toliko godina (33) te ispada da je hrvatski prvak gotovo na godišnjoj razini mijenjao prvog čovjeka struke.
Istina, na tom popisu Zagrebovih trenera imena Line Červara i Slavka Goluže pojavljuju se u tri navrata, Veselin Vujović, Silvio Ivandija i Ivica Obrvan bili su u klubu po dvaput, no to ne mijenja ništa na zaključku da je Zagreb u tri i nešto više desetljeća previše puta mijenjao trenere, a da bi barem kontinuitet vođenja kluba bio zalog za bolje rezultate.
- Teško je reći je li trebalo nešto drugačije raditi. Možda smo ipak trebali biti strpljiviji s trenerima koji odmah ne bi imali rezultate, jer ne ovisi sve samo o njima. Netko dobije odličnu grupu ljudi, netko dođe u situaciju da ga grupa igrača ne prihvati, pa sve ne ide kako treba. Hrvatski je rukomet, u svakom slučaju, imao odlične rezultate, s obzirom na malu bazu, zemlja smo i više nego uspješna u rezultatskom smislu, s dva olimpijska zlata, sa svjetskim zlatom i puno drugih odličja. Slažem se da je posljednjih godina, primjerice, Zagreb previše rotirao trenere i mijenjao, no isti je slučaj i s igračima. I oni nisu uvijek dobivali adekvatno vrijeme; da se u radi u kontinuitetu, rekao je Zdravko Zovko, najuspješniji Zagrebov trener u povijesti.
Usporedbe radi, najtrofejniji klub u povijesti rukometa, španjolska Barcelona, koja je Zagrebu uzela najviše naslova, imala je od 1983. do danas samo pet trenera. Valero Rivera vodio je klub od 1983. do 2003., Xesco Espar od 2004. do 2007., Manolo Cadenas od 2007. do 2009., Xavier Pascual od 2009. do 2021., otkad je trenerom postao Carlos Ortega. U punih 40 godina - samo pet trenera! Uzme li se, pak, njemački Kiel, klub koji je od 2007. do danas osvojio četiri naslova prvaka Europe, stvar je još kritičnija za Zagreb. Kiel je od 1993. do 2008. vodio naš Noka Serdarušić, zamijenio ga je Alfreð Gíslason, koji je radio od 2008. do 2019., a otad je trenerom Filip Jícha. Tri trenera u 30 godina! Tako to radi "Švabo".
- Usponi i padovi u sportu su potpuno normalna stvar, to se događa i najboljima. Možda je tu samo Barcelona iznimka, jer oni cijelo vrijeme traju. I Kiel je padao i dizao se, takav je slučaj bio i s Veszpremom, koji sam vodio sedam dugih godina. Ma koliko je to dobro, i to postane naporno u jednom trenutku, kada trener stalno mora slagati novu momčad koja se također stalno mijenja. U svakom slučaju, slažem se da smo, što se trenerske struke tiče, trebali biti malo strpljiviji. Izborniku reprezentacije mogao se, primjerice, davati cijeli olimpijski ciklus, da stvari sjednu na svoje mjesto. No, isto smo tako previše rotirali i igrače i išli u širinu, a ja bih više volio da oni koji naprave nešto imaju "bonus", i da se u reprezentaciju teško ulazi i teško iz nje ispada. Kad govorimo o trenerima, nije sve u njihovom umijeću, već je tu mnogo drugih faktora.