Sport kao kolateralna žrtva petljanja u sustav. I ne radi se samo o sportu, već i o fakultetima, školama, vrtićima...

Završava dugo toplo ljeto. Barem za rukometašice i rukometaše. Počinju pripreme za novu sezonu, grade se ekipe, ambicije. Polako se slažu planovi, stigli su i ždrijebovi, svatko traži svoje mjesto. Svaki početak nosi novi zanos koji, kako sezona ide kraju, polako splašnjava. Često se požalimo kako je sezona duga, kako je skupa, a s druge strane oni kojima ekonomija diktira tokove trude se svim silama produživati sezonu, pa se tako završnica Lige prvaka razvukla čak do sredine lipnja. Sve je vrlo jasno, ako želiš zarađivati, moraš i privrijediti, ako to ne radiš, samo po sebi neće ići. Mnogi tu situaciju u našim okolnostima teško mogu uskladiti, pa se prilagođavaju okolnostima u kojima svakodnevno funkcioniraju. Zato imamo situacije da se neke stvari s vrhom teško mogu pratiti.

To je vječno pitanje, kako izgraditi temelje za bolje uvjete, jer danas je sport visoke razine isključivo profesionalan. Tu nema šlepanja, samo je stvar izbora možeš li to pratiti ili ne. Mnogi ne mogu u našim okolnostima, pa mlade snage formirane godinama odlaze u bescijenje ili jednostavno odluče baviti se nečim drugim, dajući mu prioritet pred rukometom koji je u nekim mlađim danima bio sjajna zabava, prilika, ali s dolaskom seniorskog staža u novim okolnostima to prestaje biti. I zato svi oni koji tu utrku mogu pratiti zaslužuju svaku pohvalu. To u današnje vrijeme nije nimalo jednostavno.

Svako ljeto nam donese sliku nekih novih mladih generacija koje dolaze na veliku scenu. U svakoj od tih generacija ima jako talentirane djece koja su u našim okolnostima već odavno postala seniori. U nekim europskim okolnostima ta stvar je bitno drugačija i kada dođe do sudara te dvije realnosti počinje se osjećati razlika. Tu se događa ona ključna promjena o kojoj će u budućnosti sve ovisiti. Hoće li se mladi igrač ili igračica naći u tim okolnostima, osjetiti priliku za napredovanje, osjetiti da samo ulaganje u sportsku priču može donijeti taj iskorak.

A i to je jako teško, jer djeca odluke teško mogu donositi sama, ne mogu čak ni da hoće, a definitivna činjenica je da su se u novonastalim životnim okolnostima mnoge stvari promijenile i da bi mnogi mijenjali kriterije uspjeha, prilagodili bi ih svojim potrebama i mogućnostima, a oni su jednostavno nepromjenjivi. Previše je petljanja u sustav i ne radi se samo o sportu, već i o fakultetima, školama, vrtićima… Sport je samo kolateralna žrtva novonastalih okolnosti.

Naravno da je svakom njegovo dijete najbitnije, ali uvijek je bilo tako, no mnoge stvari su bile bitno drugačije postavljene. Tete u vrtiću, učitelji i nastavnici u školama, profesori na fakultetima bili su autoriteti. Ako hoćete, i policajac je bio znatno veći autoritet nego što je danas. I tu dolazi do ofenziva, sukoba, tu dolazi do pucanja raznih vrsta, nepotrebnih ratova, a stvar je ustvari vrlo jednostavna. Možeš pratiti kriterije ili ne. Na kraju se samo to vidi. U životu nema idealnog, neke stvari itekako mogu zamazati oči, a mi uvijek volimo idealizirati, jednostavno iz razloga što nam tih pozitivnih stvari nedostaje. I onda kada se ne dogode kako želimo, sve vidimo kao dramu.

Bilo bi dobro da to pomalo počnemo slagati na prava mjesta, jer kao društvo nismo više mladi i nismo više u okolnostima u kojima smo bili prije 30 godina. Mora se vidjeti zrelost, mora se vidjeti da niske strasti nisu način koji će život učiniti boljim. To je samo borba, dugotrajna borba iz koje samo čvrsti izađu kao pobjednici. Zato je taj naš rukomet, s obzirom na okolnosti ne samo u sportu, jedno malo čudo svih ovih godina. Toliko medalja, najbolji igrači na svijetu… I taj vaterpolo, isto. Ispali u četvrtfinalu neki dan, neš‘ ti drame. Pa tko je to u svemu uvijek prvi? Malo promijeniti razmišljanje, pa dogodine opet malo, pa opet malo. I bit će puno, nema sumnje.