Protekli vikend Lanxess Arena u Kölnu bila je domaćin završnog turnira Kupa Njemačke. I na taj način se, uz dugu tradiciju Final Foura Lige prvaka, pokazala kao hram europskog i svjetskog rukometa. Podsjetimo, tamo se igraju finala Lige prvaka već 13 godina, tamo se igralo finale SP 2007. i tamo će se igrati u finale Eura 2024. godine, tamo se igrala proteklog vikenda spektakularna završnica njemačkog Kupa koji je osvojio drugi puta u svojoj povijesti RN Löwen.
Prvi puta je to uspio 2018. pobijedivši Hannover, ali sada je bilo slađe, jer je s druge strane stajao aktualni prvak. DHB Pokal je velika njemačka tradicija koja traje od 1977. godine kada ju je prvi puta osvojio Gummersbach. U njoj pišu velika imena kao Gummersbach, 15 puta finalist Kiel, 13 puta finalist Flensburg, 2010. finale koje je Hamburg s Duvnjakom, Vorijem i Lackovićem dobio na penale protiv RN Löwena… Toliko sjajnih priča vrijednih knjige za pamćenje.
Totalni spektakl na terenu
Nijemci to jednostavno vole, uživaju u događaju i ne samo u rukometu. Ta dvorana je dva dana potpuno rasprodana, vrti se veliki novac, tu se pjeva, pleše, jede, pije, navija. Tu je dvorana puna u podne na utakmici za treće mjesto Lemga i Flensburga, o polufinalima i finalu da i ne pričamo. Uz teren legende, Kretzschmar prenosi za TV, Thiel gleda, Klein komentira uz teren, na tribini Gislasson lista po mobitelu u loži, uz predsjednika Michelmanna. U Njemačkoj je to događaj u koji je uloženo 46 godina rada koji je država prepoznala kao svoj brend na koji je danas s razlogom ponosna. I makar su Nijemci nekad “bolesni na rezultat”, istina je da sve ono što im se da u rukometnom smislu ne može propasti. Jer, oni to i vole i znaju.
A na terenu totalni spektakl. Finale koje se gledalo na nogama. Mike Jensen, vratar Magdeburga skida u ključnim trenucima Gensheimera dvaput s penala i jednom sa zicera pa Magdeburg lovi minus tri iz prvog poluvremena produžetka.
S druge strane naš Dragan Jerković, trener vratara na klupi Löwena smisli kraj reprezentativaca Njemačke i Švedske, Birlehima i Apelgrena, malog-velikog Davida Spatha koji brani sve, koji skida drugi sedmerac Kaiju Smits sedam sekundi prije kraja da bi Lowen uopće ulovio produžetak. I onda na kraju, dobri naš Dragan Jerković kod izvođenja penala na gol gurne Birlehima i on obrani penal Kristjanssonu koji nosi Magdeburg, dok ambiciju Magdeburga zakuca posljednjim sedmercem Lagergren koji će im dogodine biti pojačanje.
To uzbudljivije nije moglo biti. Da, Löwen od pet nije promašio niti jedan. I dobro je znati da je dio te priče i naš Halil Jaganjac koji zbog opravka nakon operacije ramena nije igrao, ali i on i Martinović dogodine će biti dio tog sastava koji je mladi trener Sebastian Hinze ponovo vinuo na vrh. Znati da se to može uz Kiel, Magdeburg, Flensburg, Berlin... je velika stvar. Gradiš, uložiš, napraviš kriterije, imaš podršku države, čuvaš sve to i imaš - to je formula na koju se postaje netko i nešto. Pa eto svim “filozofima” recept kako je to moguće. Nema tu filozofije.
Čudni su oni...
I zašto je bolje upaliti TV, nego kupiti kartu i otići na tribinu ponekad, pa eto vidjeli smo u nedjelju, vidimo i svaki vikend kada se igra Bundesliga, kada je u ligi 10.000 ljudi na tribinama, dok u Europi 5500. Nije to slučajno. I EHF to mora znati. Kad bismo krenuli tim redom, rukomet bi nam bio puno više od siječnja kada se okupi reprezentacija. A imamo aduta, samo nemamo uopće temelja, jer sport ne zanima nikoga osim ako ima rezultat, a to je uvijek kraj priče.
I pitaš se kako zanima te Nijemce, zašto im je toliko važna Bundesliga... Čudni su oni, idu u dvorane na Uskrs, Božić, u vrijeme ručka... Da bi popili pivo, pojeli kobasice, kupili dres i navijali za svoju momčad. Fakat su čudni.