Navijači Nexea u subotu su se s tribina Kutije šibica sjetili Metkovića. Kao "nekad su krali njih, sad kradu nas". Ivica Obrvan i Ivan Čupić u čudu su promatrali prizor s tribina i, kako profesionalizam nalaže, nisu reagirali. Makar su njih dvojica slučajno iz Metkovića, makar je Obrvan slučajno jako puno dao Zagrebu, kao prvak Europe kao igrač, sada kao trener, o Čupiću koji je, slučajno, trostruki prvak Europe da i ne govorimo, kao da je to uopće važno.
Uglavnom, lijepo se sjetiti Metkovića i tih godina koje su bile znatno uzbudljivije nego ove danas. Nije baš lijepo stvari uspoređivati, jer Metković je klub koji je uspio i ostavio trag kojem Nexe u hrvatskom rukometu još nije blizu. Spomenut ćemo samo neke stvari. Recimo, Metković je s Obrvanom bio dvostruki osvajač Kupa Hrvatske zaredom i do danas ostao jedini klub u povijesti našeg rukometa koji je uz Zagreb osvajao domaće trofeje.
Metković je osvojio Kup EHF protiv super jakog Flensbuga, još jednom bio u finalu istog protiv Magdeburga, a u Ligi prvaka igrao četvrtfinale protiv San Antonija i ispao za jedan gol. Metković je bio blizu naslovu prvaka Hrvatske, imao petu utakmicu u Zagrebu na 2:2, ali je u 59. minuti kod 22:21 za Zagreb zbog neslaganja oko jedne odluke sudaca napustio teren, pa je utakmica registrirana u korist Zagreba. Što bi bilo da nisu napustili teren, nikad nećemo saznati. I kako god, složili se ili ne, bila je to velika pogreška koju kasnije više nisu mogli ispraviti.
No, Metković je u svojim redovima stvorio i odgojio mnoge velikane hrvatskog rukometa i njegova vrijednost za isti je nemjerljiva, pa se jako nezgodno uspoređivati s Jambinim Metkovićem, koji se Zagrebu imao snage othrvati na terenu. U tom Metkoviću stasali su i europski naslov odnijeli Dragan Jerković, autor pobjede s Flensburgom na golu, Goran Jerković, vjerojatno najveći talent hrvatskog rukometa ikad, Nikša Kaleb, kojeg se vjerojatno sjećate, čvrsti pivot Mario Bjeliš, talentirani Slavko Goluža, super ljevak Zdravko Medić, Ivica Obrvan, kao igrač i trener, Davor Dominiković, onaj visoki koji uvijek ima što za reći, srednjak Siniša Markota, "neki" Petar Metličić, pa nepredvidivi izbornik Željko Babić, pa Dario Jagić, Renato Sršen i dva stranca, Slovenac Rolando Pušnik na golu, koji je i Zagrebu donio dva naslova prvaka Europe, i jedini pravi stranac Gyorgy Zsigmond, odlični Mađar, kojeg je kasnije zamijenio Neno Kljaić, pa su došli Matošević, vratio se Jelčić, Balić...
Taj Metković je imao na okupu elitu hrvatskog rukometa i usporedbe s Metkovićem na način viđen u subotu mogu biti samo provokacija koja zahtijeva kud i kamo veće poštovanje, složili se ili ne oko svega. A nismo se uvijek slagali...
Dakle, Metković je u dvije godine osvojio dva hrvatska i jedan europski trofej, a što su osvojili za Hrvatsku i tko su u hrvatskom sportu Nikša Kaleb, Pero Metličić, Vladimir Mana Jelčić, Ivano Balić, Valter Matošević, Neno Kljaić, Davor Dominiković, Slavko Goluža i ostali, nema smisla uspoređivati s bilo čim. I zato veće poštovanje kada ih se uzme u usta, jer oni su vrijedili puno više od provokacije. To što je u rukometnom smislu napravio Stipe Gabrić Jambo bio je potez za pamćenje i za sva vremena.
Možda je ljepše znati da se Metković nakon dugo godina ponovo nalazi u prilici izboriti premijerligaški status i vratiti se u elitu hrvatskog rukometa kojoj odavno pripada, makar to danas nije ono što je bilo jučer.
Možda bi to bila isto dobra tema za one koje zanima rukomet samo u siječnju i u svibnju. Čisto za promjenu. Ima i lijepih tema, zar ne?