Timur Dibirov je ponovo na terenu. U lošim vijestima koje su preplavile zadnjih dana Zagreb, to je jedna dobra, obećavajuća. Čovjek s kojim Zagreb na terenu djeluje potpuno drugačije, čovjek s puno iskustva, koji je posljednjih dana s +40 prošao još jedno koje dosad nikad nije imao.
- Nikada u karijeri nisam bio ozlijeđen do prije neki dana i to je bio jedan potpuno novi moment za mene - govori ovaj sjajni 41-godišnjak.
- Odlično se osjećam, već treniram s momčadi, sve super. Nadam se da ću već u srijedu protiv Poreča igrati prvenstvenu utakmicu. Ta ozljeda lista je moja prva ozljeda nakon 21 sezone u Ligi prvaka, prvi puta sam u Nantesu i Magdeburgu propustio utakmice jer nisam mogao igrati. Sam nisam vjerovao da je tako nešto moguće. Dogodilo se slučajno, igrali smo sa Sesvetama, igrao sam 40 minuta, Ćavar je ušao i prošlo je 14 minuta igre, pa se on ozlijedio i ja sam ga zamijenio. Napravio sam sam neki pokret, bilo je 12 razlike, vjerojatno u razmišljanju utakmica je završena, a to je očito najopasnije.
U međuvremenu ste dobili novog trenera Velimira Petkovića?
- Tako se dogodilo. Nisam s njim uspio raditi u reprezentaciji. On je tada tako odlučio da je gotovo, on je razmišljao da momčad bude mlađa, to je bila logika. Gledao je naprijed i pokazalo se dobrim. Sada kada je došao, radili smo do ponedjeljka. Više smo radili individualno, nismo bili na okupu zbog reprezentacija. Ne, nismo imali priliku za razgovor. Bit će vremena, ako on tako procijeni. Onako pomalo pričamo o tome što i kako treba, da se popravimo i da budemo bolji.
Kakav je Velimir Petković, dobro ga poznajete?
- Na prvu je čovjek koji je jako puno prošao u rukometu, za kojeg nema tajni. Osnova rada su mu motivacija, disciplina i mentalna snaga. A više ćemo moći reći kasnije, kada odradimo jedan period.
Teško je biti stranac u Hrvatskoj?
- Istina, jer je Hrvatska kao i Rusija zemlja velike tradicije. Osjetio je to i sam trener Petković u Rusiji dok je radio. Nije drugačije ni Daguru Sigurdssonu. Ja mogu razumjeti, neslaganja, kritike, ali smatram da sve uvijek treba biti s mjerom i argumentima. To je kao kada u Brazilu dođe stranac na čelo nogometne reprezentacije. Imaš tradiciju, školu, rezultat... Ima zemalja koje su tolerantnije po pitanju stranaca, ali nisu sve zemlje takve. Suština je ono kako radiš i možeš zaslužiti neke stvari. Da bi zaslužio poštovanje jedne takve države u koju si došao ne možeš biti prosječan, a to je jako teško bilo kojem treneru. I uvijek je tako dok nešto ne osvoji. Dok ne napraviš rezultat, nema šanse da je nešto dobro.
Kako vidite Hrvatsku u tom smislu?
- Ovdje su svi povezani. Cijela javnost i svi ti ljudi koji se ne slažu s nekim stvarima imaju pravo to reći, samo je pitanje načina. Svaki navijač, uostalom, ima na to pravo. To je državni tim. I s te strane treba biti korektan. Svaki čovjek želi upaliti TV i vidjeti bolju Hrvatsku. Zbog čega to ne napreduje kako oni žele, to je drugo pitanje. Nije problem kada je ozljeda, pogođena vratnica, greda, kada te pokradu suci, problem je kada nije dobro, a svi želimo da to bude dobro.
Pobijedili smo Belgiju i Luksemburg, ali...
- To nisu momčadi razine Hrvatske, trebamo pričati o Dancima, Francuzima, a ne kako svi danas igraju rukomet. Kada pričaš iz tog kuta možeš vidjeti napreduje li tim ili ne.
Sadašnje stanje nije obećavajuće?
- Još smo na nuli, dva mjeseca prije SP. Zagreb lani dobar, Nexe dobar, igrači koji igraju vani OK i na osnovu toga ti počneš razmišljati “imamo šanse”. A danas nema sigurnosti. Ne pričamo za Njemačku ili Švedsku, nego za Italiju s kojom bi danas bilo borbe. Pali su nam kriteriji i mnogi zbog korektnosti to ne žele reći. A to nije dobro, jer vrijeme prolazi.
A SP sve je bliže?
- Ne vidim da Hrvatska može igrati za medalju, ja bih to želio, ali to jednostavno u ovom stanju nije moguće. Glupo bi bilo da kažem drugačije samo da bi se nekom svidjelo. Imam dovoljno godina, puno sam prošao da mogu imati svoj stav. Može to ispasti OK, s malo sreće. Igranje pred domaćim navijačima, atmosfera, motiv, ali reprezentacija trenutno nije tim. S njom se ne upravlja na daljinski, nego motivom, jedinstvom. Zadnja dva-tri trenera nisu to još uspjeli probuditi, ne samo Sigurdsson. Mislim da je Hrvatska taktički spremna, ali da to dugo nije pokazala. Svi to misle i to znaju i nitko ne želi reći. Neke stvari nije lijepo za čuti. I ja sam ih prošao, bude teško, pada se, bude loše, ali počne se nešto događati i postane dobro, ako to stvarno želiš.
Bio je i konkretan.
- Pitanje u kojem je segmentu reprezentacija bolja. Obrana, tranzicija, emocije, napad, sreća... Niti u jednom. To nije pitanje samo posljednjeg trenera nego i dva-tri trenera prije njega. Treba nam i puno korektnosti i poštovanje i sve što uz to ide, ali treba i reći ako nešto nije dobro. Uvijek vidiš tko napreduje, a tko ne, tu samo možeš lagati sebe.
I što se sad samo dva mjeseca prije SP može učiniti, promijeniti da bude bolje?
- Značajno ništa. Sad mogu samo momčad i trener na motivaciju okrenuti snagu. To je jedina mogućnost uz navijače pokušati što se može najbolje napraviti. Nešto taktički bitno, to nije realno u tako kratkom vremenu.
Vidjeli ste rezultate kvalifikacija?
- Ima dosta iznenađenja. Svi osim Danske i Francuske ulazi gotovo u istu skupinu. Možda su malo iznad Švedska, Njemačka... Italija pogotovo u posljednje vrijeme pokazuje puno, novost je i to su dokazali još jednom protiv Srbije. Poljaci su se izvukli u Rumunjskoj, Ukrajina je uzela bodove Faranima, Kosovo bod Nizozemskoj... Svaka utakmica je postala dokazivanje, u svakoj se sve jako dobro vidi - zaključio je Timur Dibirov.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....