Bila je jedan od najvećih vratarskih talenata koju smo imali. I danas imamo takvu… No, nažalost, Pločanka Marta Žderić karijeru je u punom sjaju odradila u dresu Crne Gore. Iz današnje perspektive bila je to jedna ogromna pogreška, kakva nam se nije smjela dogoditi, ali se dogodila i sigurno ju se ne smije zaboraviti, niti olako preskakati. Makar, svatko traži svoj put, ono što je za njega najbolje, jer život je samo jedan.
Marta je u međuvremenu postala velika cura, pa je postala udana Batinović, pa je postala mama, pa je prije neki dan odlučila u 35. godini zaključiti rukometnu karijeru i vratiti se doma u Ploče. Nije bilo sredine, kao ono prvo će se oprostiti od svega. Kod nje nikad nije bilo sredine. I sada se to dogodilo. Oprostila se od igračke karijere jednostavno zaključivši ‘bilo je dosta‘. Odluku je donijela u Rumunjskoj u kojoj je igrala posljednjih godina na visokoj razini.
- Ja sam to odlučila u paketu, kod mene nema pola - pola, nego ili - ili. Uvijek me u sportu vodilo da želim igrati na visokoj razini i da želim igrati na velikim natjecanjima. I rekla sam dok je tako, dok igram bit ću u reprezentaciji. Bez toga mi nije bio smisla igrati rukomet. A odluka je došla dosta brzo, makar sam već nekoliko mjeseci razmišlja o tome. Osjetila sam da je došlo vrijeme za druge stvari, da se još proširi obitelj, Ivanu je sada sedam godina. I to je jednostavno bilo to.
Početak je bio sjajan.
- Sa 15 godina sam otišla u Podravku, završila srednju školu, fakultet, 7 godina sam bila u Koprivnici. I bilo bi je lijepo. Nakon toga dobila sam poziv Budućnosti koja je tada bila top klub u Europi. A ja sam željela rasti kao sportaš. Bila sam po kadetskim, juniorskim selekcijama. 2015. sam s Budućnosti osvojila naslov prvaka Europe i to je bio dio sportskog sna za mene. Onda sam rodila, Ivano danas ima 7 godina, trebalo je pauzirati i nakon toga sam dobila poziv zaigrati sa reprezentaciju Crne Gore koja je visoko kotirala u Europi i svijetu. I prihvatila sam. Ljudi u Crnoj Gori žive za rukomet, posebno ženski, to se ekstra osjetilo u vremenu kada je Budućnost bila vrh. Imale smo prvenstvo doma, Liga prvaka se osvajala, četiri puta sam igrala na Final fouru Lige prvakinja, i to sam sve uspjela doživjeti, to je nešto što se pamti, kao i medalja sa Crnom Gorom 2020. na Euru. I ono što ću reći je - imala sam od njih poštovanje nekad više nego kod kuće. Crna Gora je moj drugi dom, i tako će ostati uvijek. Stvarno su me prihvatili prelijepo.
Kako su reagirali kada ste rekli ‘dosta‘?
- Nisu me doživjeli ozbiljno, mislili su da se šalim. Iako, moram reći da me predsjednik Kapisoda razumio. Kada smo igrale zadnju s Portugalom u nekim kvalifikacijama, vjerovao je ipak da ću još igrati, ali ja sam znala da je zadnja. Željeli su još, ali ja sam odlučila da je dosta makar ni sama nisam ni slutila kada bi se to moglo dogoditi. Prihvatili su sve, ne baš sretni, ali… Makar kada malo promislim imala sam tijekom karijere samo jednu ozljedu, što je uspjeh. I moglo se možda još, ali ipak je bilo dosta.
To je jasno, makar nikad nismo doznali zašto niste nastavili s Hrvatskom s kojom ste krenuli i u kojoj ste 2015., kada je Budućnost bila prvak Europe, bila rukometašica godine…
- Ja sam uvijek gledala kako od svog života izvući najbolje. Da se sad vraćam na ono vrijeme, ne bi imalo posebnog smisla. Jednostavno, sada je gotovo, da nekoga prozivam nema smisla, da sama kažem nešto drugačije to isto ne bi imalo smisla, uostalom meni to ne treba, a mislim da generalno ne treba nikome. Oduvijek sam profesionalna, imala sam poštovanje za svakoga, gdje sam bila ostavila sam trag, otvorena vrata i meni je to najvažnije. I danas nema nikakve gorčine, to znam i to mi je jako važno.
Sjećate li se igranja za Hrvatsku?
- Malo, iskreno. Inače nisam tu jaka. Mislim da sam bila 2012. u Srbiji i nakon toga ne. Znam te cure, mnoge s kojima sam igrala igrale su kasnije i uvijek sam voljela vidjeti da su napravile nešto veliko kao 2020. godine. Ali, iskreno, isključila sam se iz svega toga. Gledam svoj posao. Po čemu najsvježije pamtim Hrvatsku. Po zadnjoj našoj utakmici kada sam se teže ozlijedila. Eto, baš protiv Hrvatske na SP 2023. mislim da je bilo u Švedskoj.
Naglasila je jednu stvar...
- Svugdje gdje sam dolazila sam se izborila za svoje mjesto. Nitko mi nije ništa poklonio. Kada sam bila u Podravki tamo su bile Stančin, Jelčić, Ungureanu, stasala sam uz njih. Pa sam došla na red, kao što danas na red moraju doći neki novi mlađi. To je normalno u sportu.
Rumunjska je bila ogromna nadgradnja, najjača svjetska liga danas.
- Apsolutno. Vilcea, Buzau, Magura… Šest godina sam bila tamo, jaka liga, ali meni se to sve ne može mjeriti s onim vremenom u Podgorici.
Mislite li ostati uz rukomet?
- Da, svakako. Možda bih se čak uključila u to sve ovdje doma gdje sam sve naučila uz Antu i Ivana Jerkovića koji su mi bili prvi treneri… U radu s vratarkama bih vjerujem mogla pomoći, jer mislim da tu mladima mogu nešto pokazati. Ovdje u Pločama imali smo uvijek sjajnih vratarki. Jeličić, pa Pijević, pa sada Marinović koja je došla u Podravku, pa mala Prusac koja je u mladoj reprezentaciji. I jaku bi mi puno značila da tako ostane u budućnosti.
Kako prolaze prvi dani bez rukometa?
- Uz sport, kako drugačije. Evo doma smo i dok je god svjetla na igralištu sam uz sina. Igra nogomet. Nagovarala sam ga na rukomet, iskreno, ali zasad ništa. Neka igra, tko zna. I otac mu je bivši sportaš.
Još ako bude kao mama, a mama ga nagovori da ne ode kao ona…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....