Velimir Petković, jedan od najboljih i u svijetu najpriznatijih trenera s naših prostora, nedavno je u RK Zagreb dobio nogu pod nerazjašnjenim okolnostima. Klub je službenim priopćenjem javnosti ponudio verziju o dogovornom raskidu suradnje zbog "određenog nezadovoljstva kod velikog broja igrača". Naravno, nezadovoljstva u odnosu s trenerom, koji je po dolasku prije šest mjeseci "podigao ekipu, s njime su upisani neki sjajni rezultati u Ligi prvaka, ali se po zaključenju europske sezone situacija promijenila i ekipa više nije igrala na zadovoljavajućem nivou".
Takvo je bilo službeno obrazloženje, Petković je ostao zakopčan nakon otkaza, a onda je jedan slučajni susret u prolazu, na zagrebačkoj Knežiji, promijenio Petkovićev stav i on je odlučio otvoreno progovoriti. Trenerova verzija je sve samo ne štura kao što je bilo klupsko priopćenje. Slučajna kava na sunčanoj terasi pretvorila se u monolog kojem gotovo da nisu bila potrebna potpitanja:
- Sve je počelo prije dvadesetak dana na gostovanju u Našicama s Nexeom. Na poluvremenu smo imali minus dva. Ulazio sam u svlačionicu, a glavni menadžer Božidar Jović je ondje već bjesnio na igrače. On je bio moj igrač, dijete koje sam vodio od njegove osme godine do reprezentacije Jugoslavije. Uvijek smo bili prisni pa sam mu prišao i rekao: "Slušaj, Jova, smiri se. Pusti me da radim, moj je posao da ekipu dovedem do pobjede, sve će biti u redu..." To sam polako i smireno rekao, kao neki svećenik, i on je izašao iz svlačionice. Blago sam mu stavio dlan na prsa i laganim korakom krenuo prema izlazu. Išao je on unazad, makar je i dalje vikao na igrače, ali je na kraju otišao. Očito je to bio prvi put da mu je jedan trener otvoreno rekao da mu se ne miješa u posao. Mi smo utakmicu na kraju dobili tri razlike. Poslije toga više se nismo vidjeli, no neki su mi ljudi šapnuli da se on ljuti na mene i da prijeti da će me otjerati. Savjetovali su mi da izgladim problem, no ja sam krivo mislio da će sve biti okej zbog našeg vječno dobrog odnosa na daljinu.
No bio je to samo početak priče, nastavio je Petković:
- Slušao sam neko vrijeme od nekih ljudi da mi onaj eksces, a po meni to uopće i nije bio eksces, Jović neće oprostiti, ali nisam na to obraćao pažnju. Došla je nova domaća utakmica protiv Nexea, koju smo odigrali slabo, završilo je remijem. Ništa, naravno, nije bilo izgubljeno, mi smo i dalje izraziti favorit za naslov. No on je opet došao u svlačionicu: "Ja ću sad govoriti, ti nećeš!" U redu, rekao sam, pričaj, a ja ću poslije, na što je on uzvratio: "Nećeš ti ništa." A ja sam opet ponovio: "Ja ću poslije." I on je počeo prijetiti meni i igračima. U jednom je trenutku verbalno napao i Timura Dibirova, koji se digao, unio mu se u lice i rekao da ne dozvoljava da s njim netko tako razgovara. Htio sam to smiriti, a Jović mi je tada rekao da se ne miješam jer je on moj nadređeni. Nisi, ti si moj bivši igrač, ako imaš karakter, saslušaj me. Na to je on zatvorio vrata i izašao. Navečer mi je stigla SMS poruka za sastanak u Upravi.
I to je bio i posljednji sastanak, na kojem je Petkoviću uručen otkaz.
- Tako je, i to su mi rekli. U redu, ako ste tako odlučili, ali nije mi jasno kako to da su svi prije samo mjesec dana bili oduševljeni igrama u Ligi prvaka. Razlog je samo jedan, rekao sam Joviću: "Povrijedio sam ti ego u svlačionici. Nismo se svađali, ali od tog dana ljudi mi prenose da mi prijetiš, da ćeš me otpustiti. Nema problema, ali samo da te pitam - zašto si me mjesec dana nagovarao da dođem u Zagreb?!" Nemojte me dirati, pustite me, u Berlinu sam, pokvarit ćemo prijateljstvo, znamo se 30 godina, otjerali ste tolike trenere i mene ćete otjerati, to znate i vi i ja...
Petković je nakon toga dobio neodređen odgovor da se na njega ljute neki igrači.
- Uopće nije bilo tako, imali smo kvalitetan odnos. Zamolio sam Jovića da ne upliće igrače, upitao sam ga kakvo će biti priopćenje za medije. Rečeno mi je da će biti napisano da se sporazumno razilazimo, ništa o igračima. Rekli su da će ugovor biti ispoštovan, da će mi biti isplaćeno ono što me sljeduje, da mogu zadržati stan i auto. Hvala, doviđenja, rekao sam i izašao te odlučio šutjeti. Kod kuće sam pročitao Jovićevu izjavu o "nezadovoljstvu igrača". Rekao sam mu samo: "Doviđenja za sva vremena, ćao, gotovo!" Ponovit ću, razlog otkaza nisu rezultati ni igrači, nego povrijeđeni ego jednog čovjeka.
Čovjek koji je 30 godina radio u Bundesligi i bio cijenjen i poštovan na svim adresama, baš kao i u Rusiji gdje je također radio, kod kuće je doživio točno ono čega se pribojavao i na što su ga upozoravali.
- Njemačka mi je postala dom, govorio sam da ću u naše krajeve dolaziti samo na odmore, no vrag mi nije dao mira, htio sam pomoći i opekao sam se. Htio sam odraditi još jedan ugovor u Njemačkoj i završiti karijeru, tad je stigao poziv iz Zagreba, dvojio sam i sumnjao, mjesec dana odbijao pa, nažalost, popustio. U Zagrebu su bili jako uporni, pa sam napravio pogrešku i pristao. Nemojte da kvarimo prijateljstvo, govorio sam tada Joviću, i ja ću završiti kao i svi treneri prije mene, no slomili su me obećanjem da se takvo nešto neće dogoditi.
Na kraju je ostalo samo razočaranje. Petković je postao samo jedan broj u nizu. Još jedan trener u vrlo kratkom periodu koji se "nije snašao u Zagrebu"...
- Tako je, žao mi je što je tako ispalo. Dobro smo igrali, probudili smo rukometnu publiku u Zagrebu, a za mjesec i pol dana sve se promijenilo. Baš mi je žao. No to je život, sad ću se malo odmoriti i pričekati neku ponudu, koja će sigurno doći.
Koliko je istine u svakoj od verzija slučaja? U onoj Zagreba i onoj Petkovićevoj. Svatko neka presudi sam.
Komentari (0)