Vlado Šola nakon nekoliko sezona vraća se na klupu Dubrave. Kada je u prvom mandatu preuzeo klub, Dubrava je izgledala nikad bolje. No, s vremenom se sve ugasilo, Vlado Šola je tražio nove izazove, pokušao u Zagrebu, pokušao kao izborni reprezentacije Crne Gore, ali nakon poraza od Italije u kvalifikacija za SP završio je crnogorsku priču i vratio se doma. Nije odmah sjeo na klupu Dubrave, ‘lomljena‘ su trajala neko vrijeme, ali je predsjednik Žunec uspio doći do rješenja.
- Da čekam Barcu, Kiel, Veszprem nema smisla… Raditi se mora, raditi trenerski posao u Dubravi ili u Barceloni je isti, razlika je samo u igračima i mogućnostima koje su u velikom klubu znatno veće u svakom pogledu. Pokušat ćemo napraviti nešto, već sada predsjednik i neki bivši igrači pokušavamo vratiti entuzijazam klubu koji se malo pogubio u posljednje vrijeme. To je kod nas realan problem.
Praktično krećete od nule.
- Mlada je selekcija igrača, ja to zovem dvogodišnji ili trogodišnji ciklus. Novca nema da zadržiš starije od 21-22 godine, oni idu van ili prestaju igrati. I ti se u takvoj situaciji uvijek nešto loviš i najveća ti je stvar kada neko vrijeme uspiješ uopće zadržati momčad. Imam mladi roster, imam plan, ali dok ne krenemo možda će netko naći klub i otići… Vidjet ćemo kako će biti, ali znam da ćemo dobro raditi, a dokle ćemo doći ne znam. To je jako teško reći. Neke pozicije moramo stabilizirati.
Uskoro će Olimpijske Igre u Parizu, a vaša olimpijska priča jedna je od naših posebnosti za sva vremena.
- Prvo je bila Atlanta. Bio sam prekobrojan, to mi je bilo teško, ali drago mi je zlatne medalje, jer to je bio kotačić koji je pokrenuo hrvatski rukomet. Ta Atlanta me motivirala, da kasnije napravimo stvar koja se pamti za sva vremena. Te dvije godine Portugala i Atene su bile dvije godine koje će se teško ponoviti iz današnje perspektive gledano. Mi smo izgubili samo jednu utakmicu u te dvije godine i to od Argentine. Poklopilo se sve, imali smo kvalitetu na svim razinama. Kada se poklopi uvijek je blizu savršenog, a da je još bilo i europsko zlato bilo bi savršeno.
Kako vam se sviđa Sigurdssonova Hrvatska?
- Ono što se meni sviđa je da forsira brži rukomet, jer mi je to samom blisko i jer u tome vidim perspektivu za napredak. Pokušao je i Perkovac prije njega, ali nije uspio, što ne znači da je on nužno jedini krivac za to što se dogodilo. No, u jedno sam siguran. Ako imamo namjeru igrati brzo, ako idemo tim putom pomalo, jednom ćemo uspjeti. To je ona priča kada udaraš kamen, ne možeš ga razbiti jednim udarcem. Moraš biti uporan.
A mi takvi nismo…
- Mi funkcioniramo tako da tražimo uvijek krivca u jednoj osobi, za bilo što. To je na neki načini sociološki problem. Ako ti serviraju svaki dan nešto loše, onda se to loše jednostavno preseli i na sport. Mislim ad se i tu moramo mijenjati. Imamo strahovit napredak rukometa, Nizozemska, Austrija koja nas je dobila i na juniorskom, svi ulažu sve više, svi traže sebe i mi ne smijemo ostati u mjestu na kojem smo godinama. Tu leže mnogi odgovori.
I imao je jednu želju.
- Ne znam tko što misli, tko šta kaže, tko je protiv koga, tko nije, ali bih volio da se okupimo negdje ako je ikako moguće 20 godina nakon zlata u Ateni i da svi skupa razgovaramo kako smo činili tada. Samo da razgovaramo, jer mislim da je to vrijednost koja se treba čuvati.