Mala povijest zagrebačkog sporta ispisana je u subotu popodne u Domu sportova. Rukometašice Lokomotive osvojile su drugi uzastopni naslov prvakinja Hrvatske. To se nikad prije nije dogodilo u novijoj povijesti, a kroz Lokomotivu su prošla velika imena hrvatskog rukometa.
Mala ispravka što se povijesti tiče, jer Lokomotiva je jednom bila trostruki, a jednom dvostruki prvak bivše Jugoslavije. Dvostruki naslov se dogodio u sezonama 1964. i 1965. kada je ekipu vodio Božidar Henigman, a trostruki nekoliko godina kasnije 1968, 1969. i 1970. kada je na klupi bio Krešo Pavlin. Bila je to velika generacija, vjerojatno i najveća u povijesti kluba u kojoj su bile Ema Bart, Zdenka Ištvanović, Zlata Rebernjak, Svjetlana Evstatijev, Mara Vejnović-Torti, s kojom je počela možda i najveća lokosica svih vremena Nada Vučković, a završila Božena Vrbanc - sve reprezentativke bivše države. Povijest pamti 10 naslova prvakinja Jugoslavije i osam naslova pobjednica Kupa. Lokomotiva je bila pojam rukometa.
Novija povijest pamti prve hrvatske naslove u prvenstvu i Kupu 1992. godine i to je jedini puta da je Lokomotiva u Hrvatskoj osvojila duplu krunu, a kako stvari stoje i ove godine će se boriti za taj cilj.
Nitko nije ni slutio
Lokomotiva pamti i dva europska naslova, onaj najveći europski doseg iz IHF Cupa kada je 1992. svladan Bayer iz Leverkusena u finalu i ovaj najnoviji Challenge Cupa kada je 2017. u finalu svladan švedski Höör. Dakle u klupskim vitrinama je 31 pobjednički pehar što Lokomotivu svrstava među najjače klubove ovog prostora.
Bilo je skromno, kako je to inače svih ovih godina. Bez glamura, bez specijalnih efekata prema van. Sve se nekako očekivalo od trenutka kada je Dugo Selo u Koprivnici odlučilo prvenstvo svladavši Podravku, što je možda i najveće iznenađenje novijeg hrvatskog rukometa. Lokomotiva se nakon toga nije dala smesti, nije problem bio ni nešto malo viši poraz u Koprivnici, jer su cure Nenada Šoštarića savršeno posao odradile do kraja. Mala proslava jednog velikog kluba koji će iduće godine proslaviti 75 godina djelovanja. U tih 75 godina ovo im je peti naslov prvakinja Hrvatske, imaju šest naslova pobjednica Kupa Hrvatske.
Nenad Šoštarić je apsolutni tvorac svega što je Lokomotivu gurnulo na vrh. Svaka čast suradnicima, ali bez Šoke bi to teško izgledalo ovako. Podatak da je ovo bila najteža sezona u povijesti kluba u kojoj se na domaću scenu spojila jaka Liga prvakinja, pa da je od 2018. kada se počela formirati ova ekipa klub napustila 41 igračica, izgleda nevjerojatno. Lokomotiva nije Györ i mogućnost da se oklizne protiv nekoga, kao što se Podravka protiv Dugog Sela, nije nemoguća, no u svim tim specifičnim okolnostima ove sezone, Šoštarićeva ekipa je odradila posao bez greške. Kada je prije sezone ostala bez novog seta reprezentativki, nitko nije ni slutio da bi mogle postati ekipa vrlo brzo, nitko nije ni slutio da bi mogli biti ispred znatno moćnije Podravke.
Počele su Željana Rašić na golu, Ivančok koja je dotad bila rezerva Luciji Bešen, Makedonke Gičevska i Dabevska kao pojačanja koja to nisu bila, Lisjak i Japundža su bile ozlijeđene, Ćurić je krpala lijevo krilo, Kaluđerović se borila sama sa sobom, Petika je dobila priliku o kakvoj je samo sanjala, Birtić, Malec, Tupek, Burić bile su poprilično anonimne. Ali oko Stele Posavec, današnje male Mare Torti, stvorila se ekipa koju je Šoštarić pokrenuo do obrane naslova prvakinja. Danas su Birtić, Burić i Petika reprezentativke, danas je Lena Ivančok ponajbolja golmanica Lige prvakinja, svi znaju za Anu Malec i Miju Tupek, ozdravile su i ponovo vuku Japundža i Lisjak, Kaluđerović je od pojačanja jedina preživjela. A onda je u finišu priče Šoštarić izvukao Melu Mehmedović, Niku Kraljević, stižu Anđelina Bouček, Nika Bodrožić, Ema Nikolić… Radi se, dolaze rezultati, a i igračice će.
Krpanje kraja s krajem
No, jedan problem je nerješiv i ostalo je nakon naslova pitanje hoće li Lokomotiva igrati Ligu prvakinja sljedeće sezone. Bila bi ogromna štete da ne bude tako, jer Hrvatska ima mjesto, ali u trenutačnim okolnostima Liga prvakinja je samo tlaka za klub koji jedva krpa kraj s krajem. Zaslužuje li ipak neku pomoć sponzora? Neki interes da baš u serijama ne odlaze najbolje, kao što su nakon ove sezone otišle Posavec, Ivančok, Petika i Birtić.
Rukomet u Zagrebu ima dva sudionika Lige prvaka i to je privilegija koju svi skupa trebaju zaštititi. To je privilegija hrvatskog rukometa čijim se rezultatima uvijek znamo veseliti. Ali, ne idu stvari u nedogled tako, ne može ni Nenad Šoštarić svake godine napraviti čuda i još gurati reprezentaciju do kontinuiteta na velikoj sceni.
Pa, zar je moguće da to ne interesira baš nikoga? Treba li sve uništiti, pa onda reći - šteta? Ni dom rukomet nije dobio svi ovih godina, ni novac kakav je zaslužio svojim rezultatima, čak ni u sustavu gdje riječ investicija ne postoji, već samo nagrada, a čak ni to ne funkcionira kako bi trebalo i moralo. Svi se nešto uspoređuju, svi bi neki svoj dio, a rukomet čeka... I sutra će se svi čuditi da nema više Stele Posavec, a kako je bilo nekad… Živjela budućnost! Ne iz Podgorice.