Gospođa Podravka je u godinama, srce sada treba pojačati

Podravka je ponos Podravine. Cijela Podravina diše i živi s Podravkom. Podravka je početak i kraj svega u carstvu naive. Nikad se nisu naljutili, niti će se naljutiti, jer blizu su i Hlebine i onaj nezaboravni Gruntovec i sve te priče koje su neizostavni dio jednog kraja. Bila i ostala Podravka početak i kraj svega, naravno, nije riječ samo o rukometu… Rukomet je samo najljepši dio sportske priče jednog malog grada. Nikad nitko Podravinu nije učinio tako sretnom i ponosnom kao rukometašice. I danas kada se pogledaju snimke iz 1996. godine kada je Europa bila na koljenima, osjeti se kakva je to silna energija i snaga u tim ljudima koji mogu sve kad su ‘skup‘, a tako su rijetko ‘skup‘. Ljudi koji daju srce, a srce je simbol ovog kraja, koji pokazuju emocije bez ustručavanja… To uvijek mora biti Podravka.

A baš one su rukometašice slavile 70. rođendan u srijedu. Reklo bi se, dama u ozbiljnim godinama. Došli su na feštu i grad i velika firma i država i sportski savezi države i Europe. Bilo je svečano, kako to i priliči, natjecanje tko će što bolje reći. A lijepo je to, ne samo zbog same svečanosti, nego da se uvijek može prisjetiti što Podravka i rukomet znače za Koprivnicu, Podravinu i Hrvatsku. To nije malo, to je jako puno, to ima svoje dobre i loše epizode, ali traje i najveći je plus cijele priče. Uvijek se nađu neki Tetec, neki Presvetli, neki Dudek, ali to je tako, to je život.

Ta Podravka u rukometu nije isto kao i svi drugi u koprivničkom sportu, ta Podravka je puno više od toga i donijela je Koprivnici više od svih drugih u koprivničkom sportu, uz dužno poštovanje ostalima. Zato se Podravka nikad, čak ni kada joj je teško, ne može gledati kao ‘jedna od‘.

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Drži se dobro, ima puno više nego ostali u domaćim okvirima, nadmoćna je, ali teško prati ritam Europe. Martina Dalić, šefica velike Podravke, govorila je u srijedu u dvorani Domoljub u prigodnom govoru o dvije stvari. Jedna je nerazdvojna veza rukometa i firme, a druga činjenica da ih povezuje svakodnevno natjecanje u dokazivanju uspješnosti. Spomenuta su mnoga velika imena, a sjećam se jednog koji nije bio u srijedu u Domoljubu, koji je ‘91. rekao ‘idemo biti europski prvaci‘. Bio je jako važan u firmi, skupio je dečke oko sebe i gradili su priču pet godina da bi dokazali da nemogućeg nema. A nemoguće je zvučalo pobijediti Gunnara Prokopa i veliki Hypo, jer taj je radio što je htio u europskom rukometu. Sve do ‘96. kada mu je ‘picek korporacion‘ stao na kraj. Kakva je to ludnica bila. Snimke iz male školske dvorane i danas djeluju impresivno i nikad je izglancana nova dvorana uz sve velike predstave nije tako nešto ponovila. I gle ljepote, došle su skoro sve cure te velike priče, doša‘l je njihov ‘Šojka‘, a kaže jedna prava ‘e, daj zamisli da danas staviš Šojata u ovu ekipu, da vodi to na svoj način, ne bi imao šanse‘. A one su srušile Europu, Prokopa koji ih je znao i ponižavati, ali im nikad nije oduzeo ponos.

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

I Martina Dalić je rekla – natjecanje. E, da, to je to. Danas natjecanje s Europom nije isto kao što je bilo prije 30 godina. Danas je to natjecanje skuplje, danas je sve skuplje i da bi napravila iskorak, Podravka treba izdašniju financijsku podršku. Ta podrška se nekad mjerila postotkom iz marketinškog dijela firme. Kažu da je danas manja nego prije, a život je strašno poskupio. I ta stvar je možda i strateško pitanje napretka jednog cijelog kraja. Upravo je Podravka ta koja još uvijek ima snage mijenjati stvari u svakodnevici Podravine. Ali, to nije jednostrana priča, to je priča koja mora mijenjati glave svih, najviše onih na terenu. U mirno posloženoj svakodnevici stres gotovo da i ne postoji, svima je lijepo, dobro, život ide… Zna se što treba pobijediti, što se smije izgubiti bez razmišljanja i razbijanja glave, kako, je li moglo bolje.

Gledam snimke u srijedu, cure igraju na šljaki, betonu, po kiši i upravo su one te od kojih je nastala priča o ‘staroj dami‘. To je bilo teško graditi, to se gradilo isključivo srcem, ali to je ono na čemu je nastao temelj priče koja je obilježena u srijedu. Kao i taj europski naslov ‘96. za koji se trebalo malo i nervirati, zna Gunnar jako dobro. Ta priča može se bitno popraviti, ali opet kao i uvijek Podravka je ta koja će dati odrednice, makar je šefica predala gradonačelniku krasan paket u sjajnom celofanu kako i priliči. A Dudek je još davno pjevao ‘Kravica i ja skup smo nek‘ se zna‘. Vražji je taj Katelinić bio. Tak je to u Podravini. I jučer i danas i sutra.

Svi su poželjeli drugu zvjezdicu na novom stiliziranom klupskom amblemu. Pravila se znaju, vrijeme se ne zna, ali do 80., 90. ili 100. rođendana tko zna. Samo se čeka ‘Picek korporacion‘ i ona legendarna ‘Šefe, kaj misliš da to napravimo‘. Nitko se danas u Europi tako nešto ne može priuštiti. Zato je Podravka europska posebnost. Istaknuo je to i gospodin Đurković iz EHF-a. A EHF je u Beču, i Gunnar je bio u Beču… Znaju oni što Podravina može.