Tko je igrao? Upitao nas je bivši rukometaš i trener Josip Milković (80) kad smo ga nazvali za komentar. "Hrvatska i Egipat", odgovaramo, a on će na to: "Ahaa, to je Hrvatska bila u bijelim dresovima…"
Ova duhovita dosjetka precizno opisuje nastup protiv Egipta.
- I vi novinari ste također krivi za to. Ti mladi dečki davali su izjave prije turnira, a nisu ni znali što ih čeka. Neki debitanti odigrali su tri pripremne utakmice i mislili da mogu pobijediti polufinaliste OI, a već se pričalo i o medaljama. To su dečki koji žive u krivom svijetu. S druge strane, stariji igrači u klubovima ne igraju punu minutažu i kada to spojite, imate vrlo problematično natjecanje. Izgledali su kao početnici...
Puštali smo ih preblizu
Protiv Egipta doslovno nijedan segment igre Horvatove momčadi nije bio na razini, a posebno smo loše izgledali defenzivno. Obrana, nekad zaštitni znak hrvatske reprezentacije, bila je izuzetno spora i propusna. Treba, doduše, biti realan i spomenuti da se već na Croatia Cupu, ali i prošle godine na Europskom prvenstvu, dalo primijetiti da ne igramo kvalitetnu obranu.
- Horvat je ranije rekao da se obrana igra nogama, a ne rukama. Egipćani su bili evidentno brži od naših igrača, koji su stalno kasnili. Kaleb je pet puta ponovio da idu na igrača krivom nogom. Ili pak nisu išli uopće, ili su kretali u krivom trenutku. Nemoguće da to ne znaju, stvar je u tome da glava u panici ne daje dobre smjernice i dolazi do grešaka. Ne treba ni golmane okrivljavati jer su nam suparnici velik dio golova zabili sa šest-sedam metara, i to ne preko pivota, nego smo puštali vanjske preblizu. Ta obrana mora izaći na devet metara da napravi faul, ali njih noge kao da nisu slušale - objašnjava nam nekadašnji izbornik hrvatske reprezentacije.
Hrvatska u napadu također nije bila prava. Bezidejna, pasivna i neodlučna, a vanjski šut gotovo nije postojao. Sve se svodilo na individualnu kvalitetu Karačića i Šipića, uz poneki bljesak Martinovića.
Cindrić ništa nije promijenio
- Sigurno je da se radi o psihološkim razlozima. Nisi najjači tamo gdje bi trebao biti i oni ti zabijaju lagane golove. Sad bi i ti njima htio zabijati lagane golove, ali ne možeš jer dobro stoje. Ne idu puno van, igraju srednju duboku obranu, između šest i devet metara. Radili smo križanja, a naši prvi igrači koji su prekrižili ostali bi na pivotu i ostavljali jednog vanjskog samog s loptom. I to srednjeg Karačića, koji bi trebao raditi za njih, ali njih više nije bilo. Oni su se, mi bismo stručno rekli - sakrili. Nisu bili željni pozicije s koje mogu puknuti. To je klasična trema koja nas je pojela od prve minute, a moglo se vjerojatno već i tijekom zagrijavanja vidjeti da nešto ne štima.
Kolika je Horvatova odgovornost...
- Njegova je najmanja, on je bio nemoćan. Mijenjao je vanjske igrače, ali to nije imalo učinka. Na one koji bi možda nešto uspjeli napraviti, poput Lučina, Jaganjca i Mamića, nije mogao računati. Duvnjak više ni u klubu nije gol-igrač, Cindrić nije ništa promijenio, a puno je toga padalo na Martinovića. Nisu ni Egipćani bedasti, stavili su jake obrambene igrače koji su oštro igrali prema njemu.
Može li se situacija uopće popraviti u nastavku SP-a...
- Tu je sad ta psihologija bitna. Svašta se može promijeniti u dva dana uz šok-terapiju ili sastanak na kojem će svaki preuzeti svoj dio odgovornosti. Postoji šansa. Jednostavniji put smo promašili i morat ćemo ići težim. Ali pred nama su dvije lakše utakmice u kojima možda vratimo samopouzdanje - to je najvažniji dio. Oni se u ta dva susreta mogu vratiti na razinu trenutačnih mogućnosti, ako to bude dovoljno za Dansku - odlično - a ako ne bude, vraćamo se tamo gdje smo već neko vrijeme.
Nema djece, nemaš odakle izabrati
Hrvatski rukomet ima puno problema, zbog čega je u padu...
- To je teško pitanje kojim se treba baviti više ljudi. Sigurno da treba krenuti od baze. Imamo slabu ligu. Kad vidite da u našoj ligi igra Rudar… Po selima profesori tjelesnog odgoja, bivši rukometaši, skupe djecu i igraju i čim netko malo napreduje, ide u veći klub. Nekad su tu bili Split i Rijeka, nema Bjelovara, Osijeka… Zagreb ima samo PPD, a Medveščak je propao. U tim gradovima u kojima bi se nešto trebalo događati i u kojima je nekad bilo po pet klubova sad praktično nema nijednog. A klub počne raditi s djecom već od 9-10 godina, kojih treba biti po 50 na treningu, pa selekcije, pa srednjoškolska prvenstva… Toga ničeg više nema - pomalo je nostalgično zaključio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....