Hrvatska je druga na svijetu. Danska je bila bolja u finalu. Nisu oni slučajno četverostruki svjetski prvaci u nizu, što u povijesti rukometa nikom drugom nije pošlo za rukom, niti će se vjerojatno ponoviti. Nema tu priče o srebru zlatnog sjaja, nema tu patetike bilo koje vrste. Ima samo dvije riječi: Bravo Hrvatska!
Dali su sve, i više od toga
Baš ničeg nam nakon tog nedjeljnog finala u Oslu nije žao. Zašto? Zato što smo dali sve što smo mogli i puno više od toga. To je suština velike priče koju smo gledali posljednjih 20-tak dana. Nismo mi bili treći, drugi, pa smo se nadali zlatu. Prošle su 22 godine od zlata u Lisabonu, 21 od posljednjeg zlata u Ateni, 12 od svjetske bronce u Španjolskoj, pet od europskog srebra u Švedskoj. I mi smo i dalje tu, trajemo i to je najvažnija stvar na svijet, stvar koja govori kakav sport imamo.
To je bila naša Hrvatska, Hrvatska s kojom se uživa, koja pokreće, zbog koje se svi skupljaju. To je ona ista Hrvatska koja prije toga nije bila na OI u Tokiju, pa je bila 15. na svijetu u Egiptu, pa osma u Europi u Mađarskoj, pa nakon toga deveta na svijetu u Švedskoj, pa 11. u Europi u Njemačkoj. E, ta ista Hrvatska je pokazala da je živa, ta Hrvatska se vratila u vrh, tamo gdje spada, ta Hrvatska je vratila optimizam i pokazala da imamo odličnih rukometaša i da s malo strpljenja i upornosti svaki sljedeći siječanj može biti jako dobar i zanimljiv.
Ne igra se finale Svjetskog prvenstva svaki dan, niti ga igraju slabe reprezentacije, igraju ga samo velike, dok je Hrvatska je u Oslu igrala svoje deseto finale na velikoj sceni, peto finale na Svjetskim prvenstvima i to sve govori o Hrvatskoj.
Imamo razlog za veliko slavlje, ali već nakon nekoliko dana moramo prestati biti u nebu i shvatiti da je ovaj put tek na svom početku. Ta reprezentacija više nakon ovog Svjetskog prvenstva treba letjeti, treba postaviti novi veliki cilj, to su Olimpijske igre u Los Angelesu i na njima povratak na zlate olimpijske staze.
Treba nam konkretan plan
Bez Duvnjaka, bez Karačića, bez još nekih, vrlo vjerojatno, trebamo imati konkretan plan kako i s kim dalje i na koji način ostati u vrhu. Što to planiranje znači vidjeli smo u Parizu kada nikako nismo dobro planirali i to nam se obilo o glavu, tu smo izgubili jako puno vremena i spas je bio da igramo doma i da nas ta činjenica ni iz čega prije mjesec dana digne u visine. To nam se više nikad ne smije ponoviti. A uvijek nam se ponavlja nakon medalja, kada ih mnogi prerastu u glavama, dok javnost koja voli rukomet, ali prati ga samo u siječnju u 95 posto slučajeva želi vidjeti samo ono što je gledala u Zagrebu, ali ne zna kako. Najveća pobjeda na SP je činjenica da smo opet dočekali odluke, da se ništa nije dogodilo slučajno.
Bravo Dagur, vratio si nas na postolje. Samo možeš pretpostavljati koliko to znači Hrvatskoj. No, mi samo želimo takvog Dagura kakav je bio posljednjih 20 dana. Bio je sve, najmanje hladni Islanđanin koji je još ljetos mislio da može sve, a nije mogao ništa, koji nakon poraza od Egipta nije imao dijagnozu naših problema, pa se preko noći resetirao. E, zato smo trebali da bismo se pomaknuli od sramotnih domaćih prepucavanja čovjeka koji se u stanju izdići iznad svega. Takvog Dagura trebamo i ne Dagura koji je tu od natjecanja do natjecanja, pa malo Njemačka, pa malo Island.
Hrvatska je živjela jedno za drugog proteklih dana i to je strašna snaga. Jedino mi je žao da u Sloveniji to nisu prepoznali, a "najboljši sosed" im je drugi na svijetu. Nije im to trebalo, niti će im pomoći. A mi slavimo zbog rukometa, prije par mjeseci smo im skinuli kapu i ponovili bismo opet to zbog Pariza. I zbog one bronce 2017. koja boli, a preživjeli smo i 2004. s nekim olimpijskim zlato. To je uvijek najbolji odgovor.
I sad gori Hrvatska, pjeva, slavi. Sva sreća da se sreća ne naplaćuje, inače bi i ona poskupjela. Dobri naš rukomet!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....