Hrvatska je u nedjelju izgubila u Koprivnici od Rumunjske. Utakmicu koju smo trebali dobiti deset razlike od ne baš dobre Rumunjske, iskreno, izgubili smo s dva. Gubili smo mi od Ukrajine u Rijeci, pa smo preživjeli... I ta utakmica u nedjelju je savršen dokaz trenutka hrvatskog ženskog rukometa kojem će nakon promjena koje su se dogodile trebati vremena da ponovo stane na svoje noge. Lokomotiva ne može pratiti europske trendove, Nenad Šoštarić je otišao i razbolio se. Podravka je godinama bila u dubokom snu i odavno stvari u Koprivnici nisu bile onakve kakve Podravka može ostvariti. Podravka je pogubila nit koja ju je digla do vrha i bila najveći protivnik samoj sebi. No, kako ništa nije vječno, tako takvo stanje nije bilo vječno u Koprivnici. Kluba se nakon niza godina prihvatio Mišel Jakšić koji je dobio paket u najljepšem celofanu od jedne gospođe i s imenom uz koje stoji veliko srce. Ali, srce je malo da se stvari pokrenu.
I trebalo je vremena da se stvari počnu ponovo micati na način kako je to Podravka radila nekad. Imati viziju, napraviti plan, okupljati najbolje domaće snage i početi graditi, to nije stvar od danas do sutra, nego proces za koji trebaju barem dvije do tri godine jakog rada na svim poljima. To nije samo stav terena.
Stvari se počinju slagati
Prvo, vratila se Podravka u hrvatski rukomet, što je s obzirom na mogućnosti uvijek plus, posebno u današnje vrijeme. Vratila se reprezentaciji, na čelno mjesto dovela Ivicu Obrvana. Onda je osigurala naslov u Hrvatskoj, pa je nakon nekog vremena prošla grupnu fazu u Europi, makar nije u pitanju Liga prvakinja, to je velika stvar za podravsku idilu.
Sada je u tijeku prva selekcija nakon promjena, svima je bilo jasno da zatečeno stanje ne nudi odgovore koje bi željeli. I stvari se pomalo počinju slagati. Na Bešen, Barišić, sestre Pandža, Šenvald, koje se na terenu pokazuju kao kvaliteta, Podravka je posljednjih dana dodala nekoliko mladih hrvatskih snaga. Hrvatskom rukometu se vratila iz Budućnosti iz Podgorice Mateja Pletikosić koja je s ponajboljom europskom selekcijom bila u vrhu Europe, koja nije ni trebala otići iz Sinja u Podgoricu, budimo iskreni, ali... Vratila se talentirana kružna napadačica Mija Brkić iz francuskog Metza, vratila se Klara Birtić. izuzetno talentirana šuterica ljevakinja koja je preko noći zalutala u Njemačku i bila rezerva Poljakinji Kudlacz, jer profesionalizam ne poznaje šansu za mlade, zato što su mladi.
Kuha li se srcem ili ne
Podravka ponovo okuplja mlade hrvatske snage i tek sada slijedi - kada se okupe - pravi rad i druga selekcija koja bi za dvije godine trebala dati rezultate koje svi priželjkuju. Vidjeli smo na utakmici Hrvatske i Rumunjske koliko će Podravki trebati volje i strpljenja da to postigne ponovo. E, kad to postigne, više nećemo gubiti takve utakmice. Vraća se vrijeme u kojem prvo pitanje postaje klub, ne nitko osobno, to je situacija koja je digla Podravku prije skoro 30 godina na europski tron. A kad dođeš do toga, onda ne znaš tko je glavni, Tetec Cinober ili Presvetli. Ona posljednja faza uspona tada je bila dovođenje ekstra pojačanja kakva su bile prvo Zubko, Garnusova, Maljko, onda Tirca i Cozma s kojima je Podravka poletjela. Sada Podravka ne leti, dok i mora biti na zemlji i čekati taj trenutak. Onaj tko ga želi dočekati morat će pokazati na terenu najbolje od sebe. Za one koji igraju teren mora biti jedini kriterij.
Kada nešto godinama ne funkcionira iz raznoraznih razloga, ne može se to onda preko noći promijeniti. Ali može velikim radom, upornošću, odricanjem, samosviješću i činjenicom da se ponovo počne veseliti stvarima koje su dostižne. Barijere su to da se ruše. Gunnar Prokop je nekad mislio da nisu, pa se prevario. Uvijek sve ovisi kuha li se srcem, ponekad i novcem, ili ne.