Ima ona jedna stara latinska, koja kaže da "vrana vrani oči ne vadi" - "cornix cornici nunquam effodit occelum". Postoji još jedna latinska istog značenja: "lupus lupum non mordet" (vuk ne grize vuka); isto kao i "canis caninam non est" (pas ne jede pseće meso).

Iz svih tih poslovica izvire ista misao - ona da je kolegijalnost, primjerice, u nekoj struci, uvijek prisutna, ili je barem prisutna kod ljudi koji se ne naslađuju tuđom mukom koja ih i same jednog dana može snaći.

U tom je smislu vrlo pohvalno od većine hrvatskih rukometnih trenera i stručnjaka to što sad otvoreno ne razapinju kolegu Ivicu Obrvana.

Sistemska pogreška

Jedan od njih je i proslavljeni bivši izbornik muške reprezentacije Lino Červar. Iz svog umirovljeničkog mira, koji nije sam izabrao, već mu je nametnut, u kratkim je crtama ipak iznio stručno mišljenje o posrtanju djevojaka na EP-u:

- Nikad nisam bio jedan od onih koji je javno upirao prstom i obračunavao se s kolegama, ma kakvi bili naši međusobni odnosi. Reći ću samo da mi je žao što se to dogodilo, žao mi je kao čovjeku koji i dalje voli i živi rukomet. Teško mi je bilo gledati djevojke koje plaču nakon ispadanja, teško mi je bilo gledati onu utakmicu u kojoj nismo mogli pobijediti Ovčje otoke. Tako nešto je nedopustivo, to se nije smjelo dogoditi. No, sami smo si krivi za to što se događa.

Nema strategije

Lino nije osobno Ivici Obrvanu uputio onaj poznati "J‘accuse!" (optužujem) Émilea Zole iz takozvane "afere Dreyfus". Lino je optužio "sustav":

- Potpuna je financijska "nestašica", samo u Slavoniji ugasili su nam se deseci klubova, odumire provincija od koje je naš sport živio. Struka je uništena, nema više trenera-učitelja, nema više baze iz koje su nekad proizlazili veliki sportski uspjesi. Ono što je pritom najtragičnije, nema niti traga nekoj strategiji koja bi to promijenila. Dok druge zemlje napreduju, primjerice, moji Talijani, kojih u rukometu nije bilo nigdje, rastu iz godine u godinu jer imaju odličan sustav rada s mlađim kategorijama. Kod nas svi misle da mogu zagrabiti u državnu vreću s novcem, a da pritom nemaju jasnu strategiju razvoja. Plačemo, a nitko ništa konkretno ne poduzima, nema više onog nekadašnjeg sportskog entuzijazma. Nažalost, padat ćemo sve dublje, i tome ne vidim kraja... - nimalo optimistično završio je Červar.