Čovjek koji je s Hrvatskom uzeo posljednju medalju završio karijeru: ‘Možda sam mogao još‘

Jedna lijepa karijera došla je do kraja. Marin Šego je odlučio reći dosta, makar su mnogi sugerirali “možeš ti još”.

- Jesu i moja djeca, ali treba biti realan. Puno je lijepog i dobrog bilo, dok postoji i puno bitnijih stvari, postoje i neki obiteljski razlozi zašto sam to učinio. Nije mi žao. Tu sam doma u Međugorju, obilje i hotel su u prvom planu, evo baš ga sređujemo i mogu reći da smo sada već popunjeni za dugo vremena.

Šego je branio mnoge velike utakmice, 63 puta bio je reprezentativac Hrvatske, s kojom je igrao finale Eura 2020. u Švedskoj kada smo bili srebrni. I kada je u ključnim momentima bio na golu. Počeo je s ozbiljnim rukometom u Izviđaču iz Ljubuškog, četiri godine bio na relaciji Izviđač - Zrinski. Nakon toga se okrenuo prema Hrvatskoj, dvije godine branio za PIPO IPC, četiri godine za Zagreb.

Nakon Hrvatske novo odredište je bila Poljska, prvo Wisla pa Kielce, s kojim se popeo 2016. na europski tron. Nakon Poljske, tri godine Mađarska u Szegedu, tri godine Francuska u Montpellieru i sada na kraju dvije sezone u najjačoj ligi svijeta u njemačkom Göppingenu. Vrhunski klubovi, vrhunska karijera, vratar koji je “starim, nebacačkim” stilom, mirnoćom i razboritošću kupio sve s kojima je surađivao. Osam trofeja u Hrvatskoj, četiri u Poljskoj plus Liga prvaka, dva u Mađarskoj, tri superkupa u Francuskoj, s Göppingeom prije dvije sezone na Final Fouru Europske lige...

- Pa, bilo je stvarno dobro kada se podvuče crta. Dosta sam mijenjao, to nekad nije bilo jednostavno. Možda ne bih mijenjao toliko da sam recimo bio u Kielu kao Dule (Duvnjak). No, ne žalim se. Nekako je sam početak odredio moju priču. Gdje god sam došao, došao sam kao drugi vratar, dok sam se svugdje izborio da budem prvi. Od starta u Čakovcu, gdje smo bili Lončar i ja, pa svaki klub dalje. Takav je slučaj bio i s reprezentacijom. Uživao sam u tome, reprezentacija je bila najposebnija.

TOM WELLER Dpa Picture-alliance Via Afp

Nije uvijek bilo lako, imali ste zahtjevne šefove?

- Uh, istina. Nekako je Hrvatska bila uvod, pa je došla Poljska, Walter i Cadenas u Wisli, Dušebajev u Kielcu, pa Pastor u Szegedu, pa Canayer u Montpellieru s kojim je možda bilo najteže i najzahtjevnije. Završio sam u Bundesligi koja je najzahtjevnija s Marcusom Baurom, tako da ne mogu reći da sam išao nekim lakim putom. Možda sam mogao još, to uopće nije šala. Na zimskim priprema u Göppingenu su nam radili onaj test koliko se organizam brzo opravlja nakon napora. A ja sam vratar, ne trčim, radim specifični trening. I bilo me frka kako će to proći. Dođem na trening, zovu me sa strane, mislio sam gotovo je, reći će mi ne može to tako, a kondicijski trener kaže da s 38 godina imam najbolji rezultat u momčadi. Eto, da se i to zna.

Koliko ćete dugo izdržati bez rukometa?

- Ne znam, do rujna sigurno (nasmijao se), šta će biti dalje vidjet ćemo. Polako. Najiskrenije, okrenuo sam se djeci, oni su sportaši i sada želim popratiti njihov razvoj. Jakovu je 13 godina, igra nogomet, brani. Zvao ga je Stuttgart, jer smo mi živjeli u Esslingenu i ostao je bio tamo, pokazao se. Nedavno su bili na turniru u Manchesteru, igrali su sa Unitedom i Cityjem, kaže da je bilo top. Vratili smo se doma, našao sam mu trenera, vidim da je zagrijan, pa ćemo vidjeti. Nisam bolestan da nešto mora biti. Kćer Lucija je 15 godina, ona je rukometašica, jako je izrasla, trenirala je u Göppingenu, sada je već u Ljubuškom nastavila, zagrijala se za to. A i želio sam da joj matura bude tu doma. Petar je devet godina, još je mali, ali kraj njih dvoje i on će se negdje vjerojatno naći. Nekako su naučili živjeti uz sport, upoznali su okruženje i lijepo se u tome snalaze. Ja im želim biti pomoć u prvom redu.

Pratite aktualna događanja oko reprezentacije?

- Naravno. Mislim da smo dobri, da treba malo strpljenja i malo više pozitive. Loše stvari se događaju, ali treba ići prema pravima. Vjerujem da imamo momčad koja može napraviti velike stvari u razdoblju koje dolazi - zaključio je Marin Šego.