Nastup na Euru je neuspjeh, to su se svi složili. Ne toliko zbog mladih igrača koji su dominirali i donijeli nešto novo, nego zbog načina na koji smo se prezentirali i kako Hrvatska ne treba izgledati nikada. Histerija, mržnja i osude svih vrsta zavladale su medijskim prostorom, to je svakako slika i prilika problema kojima smo svakodnevno osuđeni. Dovoljno je da netko udari prvi i pokrene pravu lavinu u kojoj se ne biraju ni sredstva, ni riječi, dok sve to gura sport zbog kojeg se okupljamo tamo gdje realno ne zaslužuje.

To ne treba rukometu. Ako je netko i kriv, to treba nazvati pravim imenom i ići dalje, jer vraćanje na istu priču nema apsolutno nikakvog smisla. Nismo predodređeni na uspjeh, na medalje, ne ulažemo najviše, nemamo trenere na visokoj sceni u najjačim ligama, svi bi vodili Zagreb, Podravku i reprezentaciju, a svi to ne mogu. Ali mogu raditi, ponuditi bolje.

Najveći klupski uspjesi

Trebaju nam odgovori, rješenja, nikako histerija, pljuvanja i osude u kojima se samo gube vrijednosti koje je hrvatski rukomet - ako je netko zaboravio - gradio 30 godina. To je možda i najveći razlog da nemamo danas nešto što bismo silno željeli. Na taj način nitko nije uspio, nećemo i mi.

Žestoki kritičari dobili su poruku, da odgovor može biti jednako žestok ili još žešći od prethodnog i zato bi bilo krajnje vrijeme da prestanemo s tom praksom, jer ona nas neće dovesti nikuda. No, to je već stvar izbora na koji nitko ne može utjecati.
Najviše se na udaru od svih posljednjih tjedana našao Veselin Vujović. Zato što ima svoje mišljenje o svemu i mnogima se ne sviđa.

Počele su prozivke da je sve namješteno za njega, da on ne smije biti hrvatski izbornik i to Veselin Vujović ni s čim nije zaslužio. Ne mora biti hrvatski izbornik, ali moramo hitno promijeniti tu vrstu retorike, jer taj Veselin Vujović je dugo bio u Hrvatskoj, ostvario je dva najveća uspjeha hrvatskog klupskog rukometa posljednjih desetak godina, kojima se nijeda trener nije ni približio, taj Veselin vujović bio je izbor ljudi koji prate rukomet zbog nečega što je napravio, ne zbog bilo čega što je govorio. Veselin Vujović je osebujan lik, takav je bio i kao igrač, ali je čovjek za kojeg u rukometu nema tajni i kojeg se u svakom trenutku mora repektirati. Sitnica za kraj u priči o Vuji - bio je prvi najbolji svjetski rukometaš u izboru IHF, dok znamo što nam znači kada isto čujemo za Balića, recimo.

Moramo držati do sebe i ne dopustiti da nam se takve stvari događaju. Jer, one nisu slika drugačije i bolje Hrvatske. Zbog čega bi stranac na klupi Hrvatske uopće bio upitan i što nam se to nudi na domaćoj sceni u posljednjih 10 godina da bismo mislili drugačije? Ljude se udara na emociju, izvlače stvari koje nemaju veze sa sportom, što nam ne treba. Evo, Njemačku koja je pojam u rukometu, koja ima milijun trenera, vodi Islanđanin, Švedsku vodi Norvežanin, žensku Norvešku koja je pojam vodi Islanđanin, žensku Sloveniju Crnogorac, Srbiju Slovenac, mušku Austriju vodi Slovenac, Mađarsku Španjolac, Crnu Goru Hrvat, Nizozemce vodi Šveđanin... Ne zato što su “lijepi” i sviđaju se nekome ili zato što su dobri?

Uvijek ćemo naći

Složit ću se da imamo dobrih trenera, ali neću odustati od razmišljanja da moraju raditi na vrhunskim mjestima da bi se preporučili u bilo kojem smislu. Zašto ne rade, najbolje znaju oni sami, ali sigurno nije rješenje da se problemi koji postoje rješavaju na ovakav način. Naći ćemo trenera, uvijek ćemo ga naći ako treba, ali hitno moramo mijenjati način razmišljanja. “Vujovići” nisu naš problem, nisu nikad ni bili. Privilegija je imati uspješne oko sebe. I opet ćemo imati, ali kada će više takve stvari prestati, e to ne znamo. Možemo se samo nadati, ako već svi žive od rukometa. Ako...