Rukomet je obilježio 2025. Malo je tko bio spreman okladiti se na Dagura Sigurdssona i momčad, ali oni su pokazali puno više od rukometa i u tom siječnju donijeli nam jednu od najposebnijih slika hrvatskog sporta uopće. Ta briljantne utakmice u Areni, rasprodana dvorana, traženje ulaznica kojih nema, onda doček na Trgu, to su stvari koje se ne događaju svaki dan i koje samo govore koliko su rukometaši u srcima poklonika sporta u Hrvatskoj. Takav odnos stvara nove izazove, obveze i nije ga lako očuvati, ali je to jedini mogući način i oni to rade već punih 30 i više godina. I dalje postoje oni koji misle - slučajno. Ali...

Mirniji, ali da li i sretniji...

Domagoj Duvnjak bio je kapetan te reprezentacije koja nas je u siječnju 2025. držala na nogama. To je bila sezona koju će uvijek pamtiti, jer između ostalog bila mu je i posljednja u dresu koji je prvi puta obukao 19 godina prije toga. To je jako dugo, to samo govori koliko nam vrijedi, a patio je više nego ikada možda. No, bili su to posebni dani u kojima se zaboravlja čak i da te nešto boli.

Danas je mirniji. Reprezentacija će na okupljanje, on će dobiti slobodno. E, sada je li sretniji zbog toga, ne bismo se kladili, ustvari to je siguran dobitak. U Kielu je kapetan, produžio je ugovor na još godinu dana i ne treba tome neki poseban dodatak.

Domagoj Duvnjak

ANTE CIZMIC Cropix

Teška sezona?

- Misliš Kiel? Patnja je, ima svega, nismo idealni, ispali smo u Kupu. Tu smo negdje stalno, blizu svima, možemo sve dobiti, ali možemo izgubiti. Flensburg, Berlin smo izgubili, šest egala upisali. Nekad smo te utakmice dobivali jedan, dva razlike i sada kao da moramo naučiti pobjeđivati takve utakmice. Ima sjajnih trenutaka, ali i ponekad i kao da smo se prvi puta sreli s loptom. Europska liga je ok. Prvenstvo teško, puno ravnopravnih među kojima odskače tek Magdeburg koji će po meni biti prvak. A nama je drugo ili treće mjesto koje bi vodilo u Ligu prvaka neki cilj. Realnije je treće.

Produžili ste ugovor?

- I sretan i ponosan sam zbog 13 sezona u Kielu, nakon pet u Hamburgu. Obranu igram cijelo vrijeme, napad ponekad. Znam sustav, navikao sam na rad, trening, navikla je obitelj biti ovdje... Uvijek sam govorio da mi je Bundesliga cilj, da želim biti dio toga i nikad nije bilo pitanje ići negdje drugdje. Sretan sam da je tako. Da, naporno je, ali nešto po čemu se karijera pamti.

Reprezentacija u sjajnim rukama

Pamti se i po reprezentaciji?

- Ajoj... Prvi put nakon 2006. neću biti na popisu, ni na pripremama. To je velika promjena za mene, imat ću vremena kojeg nisam imao 20 godina u ovom razdoblju. Pripreme mi počinu 26. siječnja, ja još nekako iskreno nisam svjestan da nisam u reprezentaciji i tek sam mislim da ću postati, jer će mi se prvi puta dogoditi tako nešto.

Najbolja ste momčad Hrvatske za 2025. godinu?

- Veliko priznanje je to, dečki su ga zaslužili. Ja tu sebe ne bih stavljao, jer ovo što su mi oni priuštili na Svjetskom prvenstvu, to ću pamtiti cijeli život. Bilo je to pravo malo čudo, sinergija ljudi cijele Hrvatske, momčadi. Izgubili smo do Egipta na startu, ali nas je ta pozitiva držala zajedno. Prije je bilo kada izgubimo počnemo padati, a sada se to nije dogodilo. Prvi puta protiv Islanda smo bili svjesni da možemo daleko. Ako dobije Slovenija treba nam pobjeda, ako Egipat - šest razlike. I tu smo iznenadili s obranom 5-1 i skužili smo da možemo daleko dogurati. To što sam doživio nikad se nije dogodilo. Samo zajedništvom i dobrom energijom se sve može pretočiti u rezultat. I kada malo vratimo vrijeme zar tako nije bilo i 2003. nakon Argentine.

Domagoj Duvnjak sa sinom

RONALD GORSIC Cropix

Bili ste top momčad na terenu, ali i izvan njega?

- Reprezentacija je u sjajnim rukama. Svi zajedno u šetnje, na kavu, druženje, baš jedna pozitivna atmosfera.

A bilo je teških trenutaka kao vaša ozljeda koja je sve bacila u očaj?

- Mene najviše. Protiv Argentine se dogodilo, nikad neću zaboraviti. Svašta je prošlo kroz glavu, jedan od težih trenutaka karijere. Znao sam da je list otišao i što to znači. U Splitu 2018. se dogodilo slično, ali sam se tada vraćao nakon ozljede koljena i prerano sam se vratio. List jednostavno nije izdržao. Ovo sad sam znao da mi je zadnje. Propadneš u zemlju, obitelj na tribinama, dobro se osjećaš, a ne možeš tu ništa. I onda sam se zahvalio Daguru da me je uopće stavio u momčad. Nisam ni trčao, nisam se ni zagrijavao. Ruptura je bila pet centimetara... I tu nastupa moja ludost da uopće budem dio toga, onda da Dagur bude jako hrabar da me uopće stavi u momčad. Biti u sastavu, a imaš četiri zdrava igrača na tribinama, meni je to bio jako loš osjećaj. Ali Dagur je došao i rekao: “Meni je bitno, želim da budeš u momčadi”. Protiv Slovenije sam čak i igrao. To me samo dragi Bog sačuvao, jer kada sam se vratio nakon toga u Kiel nisam mogao igrati dva mjeseca.

Sada nas čeka Euro bez Domagoja Duvnjaka?

- Bit će dobro, moramo biti pozitivni. Imamo jako tešku grupu, obavezno prvu utakmicu s Gruzijom treba dobiti. Nizozemska nam je već dala misliti, nezgodni su za nas posebno. Trče, niski, jedan na jedan, sve što mi ne volimo. Nama više odgovaraju momčadi kao Francuska. Ima dosta problema, ali vjerujem da ćemo se oporaviti. Da ne bude zabune, mi smo znali imati problema i protiv Belgije, a svi se vide da su unutra. Želim im zdravlja i formulu “utakmicu po utakmicu”. I, ponavljam, treba ostati pozitivan. Treba im podrška, iz prve ruke to govorim. Da će biti loših trenutaka - bit će, ali bit će i dobrih. Lijepo bi bilo imati kontinuitet, ali i drugi žele puno i to treba respektirati.

Ivan Martinović i Domagoj Duvnjak

TOM DUBRAVEC Cropix

Bronca iz Londona pa ovo

Vratimo se na vašu reprezentativnu karijeru?

- Stvarno je tu svega bilo, ostavio sam dušu i srce. Bio sam svakakav, zdrav i bolestan, i s temperaturom i s ozljedama. Protiv Francuske smo, recimo, u polufinalu SP imali tri igrača pod temperaturom, ali nisu htjeli priznati to i igrali su kao da im nije ništa. I jako sam ponosan da su dečki shvatili što znači nositi taj dres.

Što pamtite od oproštaja?

- A što ne pamtim? Na početku nisam bio svjestan, a kada smo protiv Češke imali službeni oproštaj, tek sam tada postao svjesniji. 20.000 ljudi ostane nakon utakmice u dvorani. To je nevjerojatno, nezaboravno.

Sada ona školska pitanja, tri sitnice za pamćenje i tri za zaborav u karijeri?

- Olimpijske igre su san svakog sportaša i treće mjesto u Londonu je po vrijednosti moja najveća medalja. Ja sam prošao OI četiri puta i jako sam sretan da imam medalju. Pod broj dva je ovo posljednje SP, to sam već pričao. Tri je, recimo, utakmica protiv Poljske u Krakowu 2016. na Euru, onih 16 razlike. Bilo je svega, i medalja i velikih pobjeda, ali eto to je ono na prvu što pamtim.

A tri najgore stvari?

- Finale Eura 2020. u Stocholmu, taj me poraz od Španjolske jako boli i danas. Onda poraz u finalu Svjetskog prvenstva 2009. doma protiv Francuza i recimo poraz od Francuza u olimpijskom polufinalu u Londonu 2012. godine.