Tea Pijević bila ja naša najbolja igračica na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. Ona i Lucija Bešen ponovo su bile sjajan vratarski tandem, dok je Tea pokazala nešto nesvakidašnje kada su u pitanju vratari. Njezine obrane su apsolutna rukometna posebnost, ona lovi žive lopte najboljem strijelcu Lige prvaka Katrin Klujber, ona s krila brani da se zabije u vratnicu i čeka, ona na penalima ne izlazi s gola, ona drži razinu obrane u poluvremenu na gotovo 70 posto, što zvuči apsolutno nevjerojatno.
Ona je bila glavni razlog naše nade da bismo na ovom SP mogli napraviti dobar rezultat koji bi nas odveo među osam najboljih reprezentacija. Njene obrane protiv Mađarske dovele su nas pred vrata raja, ali jednostavno, na kraju protiv Mađarske nije mogla izvući i taj detalj koji nam je nedostajao.
Tea je na neki način i posebnost europskog rukometa. Ona brani u Rumunjskoj za Gloriu Buzau koja nije razina Lige prvaka. Prije toga branila je u mađarskom Siofoku koji također nije ono što su Györ ili Ferencvaros u Mađarskoj. Ta mala Pločanka je drčna, nema dlake na jeziku i svakome će reći ono što ga ide, ali pravi joj na tom karakteru nikad neće zamjeriti, jer sve to i te kako ima granice, dok su granice postavljene tako da je uspjeh tima na prvom mjestu. Njene izjave tijekom turnira, ali i nakon Mađarske - "ovo je tragedija za hrvatski ženski rukomet" - to će jasno potvrditi.
Tea Pijević nije više sportski mlada, ima 32 godine, ali načinom na koji se odnosi prema reprezentaciji i kako brani, ako sama tako odluči, može sanjati bez ikakvih problema još jednu šansu da vidi Olimpijske igre. Malo je nevjerojatno da nijedna ekipa iz Lige prvaka takvu kvalitetu nije vidjela kao neki svoj adut. No, eto i to se događa.