Prije određenog vremena Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza je - pod strogo kontoliranim okolnostima - daleko od javnosti održao sastanak Upravnog odbora. Uz tekuću problematiku i natjecanja, jedno o pitanja koje je promaknulo javnosti bilo je ono treba li sadašnjem izborniku Hrvoju Horvatu omogućiti da pregovara sa bundesligašem Stuttgatom i da se - ako tako Nijemci odluče - nađe u dvostrukoj ulozi klupskog i reprezentativnog trenera. Upravni odbor odlučio je Horvatu dati slobodne ruke, da ako odluči prihvatiti ponudu Nijemaca to može učiniti bez problema prema reprezentaciji.
I sada se naravno postavlja pitanje je li to dobro ili nije, jer svojevremeno je Horvat bio trener Nexea, ali istovremeno ne i trener reprezentacije. No, kako god, nebitno...
Nekoliko je bitnih činjenica vezano uz tu priču. Sigurno je da dupli posao nikad nije idealan kao kada se radi jedan, jer se tom jednom u trenerskom smislu čovjek znatno bolje može posvetiti. Kod duplog posla često se dogodi da lovi sam sebe i da upada u "cajtnote", a u tim pričama uvijek netko pati. Recimo, Bundesliga traje do kraja kalendarske godina, kod nas je navika da pripreme reprezentacije krenu sredinom prosinca. To u ovakvom slučaju može izazvati nesrazmjer, ali...
Druga važna istina je da su hrvatski treneri jako zapostavljeni i da su španjolski i islandski treneri u svijetu apsolutno preuzeli primat. Oni vuku jedni druge, predlažu jedni druge, stoje jedni iza drugih, dok kod nas ta priča vrlo često ide potpuno suprotno. I onda se kao čudimo da oni imaju, a mi kao nemamo.
Treća stvar koja je činjenica da je struka početak dobrog posla, barem tako kažu. A eto mi u tri najjače lige na svijetu - u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj - nemamo niti jednog trenera. I zato je ponuda bilo kome da sjedne na klupu bundesligaša jako dobra stvar za nas, jer Bundesliga je susret s najboljim rukometom koji se igra na svijetu.
Mi smo na stranim klupama imali Noku Serdarušića u Parizu i Kielu, Borisa Dvoršeka u mađarskoj Albi, Zdravka Zovka koji je bio u Györu i Siofoku nakon Veszprema, a mađarska ženska liga je najbolja u Europi. Imali smo Slavka Golužu u Tatranu, Željka Babića u Pelisteru, Vlado Šola vodio je Kineze.
Sada imamo Irfana Smajlagića na klupi BiH, Željka Tomca koji je asistent u muškoj reprezentaciji Norveške, Venio Losert trener vratara u Egiptu, Dragan Jerković trener vratara u RN Löwenu, Siniša Markota vodi Slobodu iz Tuzle, Hrvoje Pažin izraelski Hapoel, Nenad Kljaić je u Emiratima, Blaženko Lacković u njemačkom HSV-u je pomoćnik Totu Jansenu, Igor Vori vodi drugoligaša Grosswallstadt, dok je Luka Panza je trener u norveškom Arendalu. Jedini naš pravi vrhunski trenerski kontakt s Europom u ovom trenutku su muški izbornik Hrvoje Horvat, ženski izbornik i trener Lokomotive Nenad Šoštarić, trener Podravke Željko Babić i trener PPD Zagreba Ivica Obrvan.
Sigurno je da biti trener u inozemstvu nije nimalo lako, ni jednostavno i da te činjenice donose značajne bodove svakom savezu i stavljaju Hrvatsku na bolja mjesta u rukometnom svijetu. Apsurdno je da trener koji je u punoj snazi sa osvojene tri medalje s reprezentacijom godinu i više nema posla. Jesmo li stvarno tako bogati? Ne budemo li ubuduće jači u tom smislu, trenerska struka u Hrvatskoj polako i sigurno će odumirati u uvjetima koji postoje. A jako puno onih koji bi se željeli pokazati, no u stihiji koja je na snazi mnogi ne uspijevaju. Samo u dvije zlatne hrvatske generacije treneri koji rade su Matošević, Goluža, Jelčić, Šola, Metličić, Balić, Valčić, Špoljarić, Dominiković... Da ostale koji rade i žele više i ne spominjemo.
Zato je legitimno pitanje, složili se mi ili ne s njim, treba li jednom treneru dati priliku u najjačoj ligi svijeta kada smo već suočeni da isti recimo nema akcije s reprezentacijom punih šest mjeseci. Ili jednostavno, sve to presložiti, pa od njega napraviti ono što rade Španjolci, Francuzi, Danci, Šveđani... To su znatno veće ovlasti samo s jednim timom. Rezultati i tako uvijek pokažu sve. Jednostavno, ključno je pitanje jesmo li toliko bogati da imamo trenera koji vodi samo reprezentaciju? Nije to uostalom ni Nenad Šoštarić. Moramo odrediti kojim putem idemo jer to je jako važno za budućnost. Malo ovako, malo onako, teško je tako.