Piše: Ivana Dežić
Javljam se iz naše baze u Castellonu koja je to trebala biti samo tjedan dana, a danas u njoj Ćamila, Dora i ja slavimo pola puta naše izolacije. Valjda. Naime, još uvijek ne znamo traje li izolacija deset dana ili više, ali dobro. Ipak smo “samo” na svjetskom prvenstvu, teško je onda očekivati točne informacije. No, nećemo puno o tome. Bitno je da su naši simptomi blagi, da nismo same i da su cure rasturile Argentinu.
Što se pak tiče života u karanteni, obroci su u 9.00,13.00 i 21.00, televizija je sa španjolskim programima i telenovelama, a pogled s prozora direktno u drugi zid hotela.
Vrijeme nam prolazi kao u Marquezovih Sto godina samoće. Malo mijenja brzinu, malo se čini kao da se ponavlja, a nekad se čini kao da je skroz stalo. Ipak, da ne ispadne da smo u zatvoru i da nam je dosadno, moram reći da smo stalno na vezi s prijateljima, obiteljima i našim curama u Torrevieji pa se šalimo da imamo više obaveza nego kad smo igrale utakmice.
Imajući to na umu, moram zahvaliti svima koji nas se sjete i koji brinu da se ni u jednom trenutku ne osjećamo same. U praksi to znači da mi pokraj kreveta stoji knjiga koju još nisam imala vremena otvoriti, a čini mi se da ni neću.
S druge strane, najgori dio izolacije su svakako utakmice koje možemo samo gledati i to je situacija na koju se najteže naviknuti. Emotivno proživljavamo svaku utakmicu i oblačimo dresove tako da gledamo utakmice spremne utrčati na teren. Zasigurno smo najveći navijači i vjerujemo u naše cure do kraja.
Na kraju, iako smo na vezi svakodnevno, htjela bih iskoristiti ovu priliku pa u par redaka zaželjeti sreću za današnju utakmicu protiv Španjolske.
Drage cure,
konačno smo se riješili ovih “svjetskih” ekipa i vrijeme je za našu specijalnost. Europljanke i to još domaće Španjolke, a svi znamo kako su prošle godine završile tada domaće Dankinje. Rastužimo domaćine danas još jednom, a svu sreću žele vam vaše kraljice korone.
Iznad svih, Hrvatska!