Hrvatska muška mlađejuniorska reprezentacija osvojila je broncu na Svjetskom prvenstvu U19 održanom u Hrvatskoj i popunila našu kolekciju medalja u ovom uzrastu. Peto je to odličje ukupno, druga bronca (imamo još zlato i dva srebra) i prvo nakon 10 godina. Brončano prvenstvo završeno je i s dodatnom nagradom za Hrvatsku, a ona je završila u rukama Aleksandra Čaprića, koji je proglašen najboljim lijevim vanjskim igračem turnira.
Večer ili je bolje reći noć s nedjelje na ponedjeljak bila je rezervirana za zasluženo slavlje.
- Jesmo, proslavili smo, do jutarnjih sati.
I neka. Za ono što su pokazali tijekom Svjetskog prvenstva i za sve što su prošli od 1. srpnja kad su se okupili zavrijedili su nekoliko slavlja.
- Mislim da još i nismo potpuno svjesni da smo doista osvojili medalju, još je uvijek to friško, ali nakon što prođe netko vrijeme sjest će nam što smo napravili. Mi smo si zacrtali medalju od kad smo se okupili, to je bio cilj za koji smo radili, tako da smo imali što slaviti. I proslavit će se to još.
Vjerovali su u sebe, to je bilo jasno od prve utakmice.
- Znali smo da smo dobri i kvalitetni, ali i da moramo jako raditi na pripremama, od prvog dana, za ostvarenje cilja. Nema svaka generacija čast da igra prvenstvo doma tako da nam je medalja bila ono što nas je vodilo.
Medalju su si postavili kao cilj, ali jasno je da su priželjkivali otići do kraja, do zlata. Taj dio se nije ostvario, ali nemaju razloga ni za čime žaliti.
- Zadovoljan sam broncom prvenstveno zato što smo u svakoj utakmici dali sve od sebe, čak i u polufinalu protiv Španjolaca, a taj smo susret izgubili od boljeg suparnika. Ostaje malo žal što nismo igrali finale, ali jednostavno su bili kvalitetniji. U toj utakmici nikako nismo mogli pobijediti, a zaista smo u svakoj, pa i toj utakmici, ostavili srce na terenu.
Koliko je bilo teško igrati protiv Egipta za broncu? I zbog izgubljenog polufinala, ali i kraj je prvenstva, sedam utakmica je bilo iza vas...
- I fizički i psihički je to bila teška utakmica. Već si umoran, ima tu i pritiska, a i dugo si unutra, toliko si već slušao analiza i prošao treninga i videa i sastanaka i svega... Ali taj posljednji dan zapravo pokazuješ psihičku snagu i karakter.
I oni su baš to i pokazali.
- Mislim da smo prvenstveno tu utakmicu dobili glavom. Što god se događalo, koliko god smo i griješili i fulavali i padali energetski, cijelo vrijeme smo bili čvrsti u glavi, vjerovali smo da ćemo pobijediti i mislim da je to presudilo. Sigurno nije bila lijepa utakmica, definitivno nije bila, kako bi trener rekao, nekakvo savršenstvo s malo tehničkih pogrešaka, ali to je tako. To je zadnja utakmica, događaju se takve stvari i onda moraš jednostavno srcem i glavom izvući pobjedu.
Možda nije bila lijepa dok je trajala, ali sad kad znamo ishod lako bismo promijenili mišljenje.
- Istina, kad u njoj osvojiš medalju, onda je najljepša na svijetu.
Koliko znači kad se na kraju takvog prvenstva dobije i pojedinačna nagrada?
- Stvarno mi to nije toliko bitno koliko mi je bitna medalja. I odmah bih ju mijenjao za zlato s ekipom. Reprezentacija je sustav, timska igra, a uvijek netko iskoči, na svakoj utakmici je praktički zo bio netko drugi od nas. Naravno da mi je velika čast što sam izabran, ali nije mi najvažnija stvar.
Važnije mu je nešto drugo...
- Odličan je osjećaj kad si kažeš "treći sam na svijetu". Ne zvuči to baš bez veze.
Definitivno nije bez veze, to je velika stvar iako je istovremeno i tek prva stepenica prema onome što ih čeka na putu do seniorskog rukometa. I što sad dalje?
- Sad dolazi ono što je možda najbitnije u mlađim kategorijama, taj juniorski staž. Sve reprezentacije će strahoviti napredovati, a mi u juniorskoj konkurenciji obično krenemo padati tako da se nikako ne smijemo zadovoljiti ovim. Svatko od nas sad treba otići u svoj klub i individualno raditi na sebi i trenirati u klubu još jače nego do sada kako bismo se zadržali u vrhu. Mislim da će sad svi dečki igrati Premijer ligu, a to je i neophodno kako bismo mogli parirati najjačim reprezentacijama u juniorskoj kategoriji.
Za njega je rukomet bio logičan izbor. Tata Milanko je bio reprezentativac, kasnije trener. Rukomet je Aleksandru u genima...
- Da, uvijek je bio samo rukomet, od malih nogu. Tata me vodio na sve treninge i utakmice, non-stop sam bio s loptom. Trenirao sam kratko atletiku kad sam bio mali da se naučim pravilno trčati i još neke stvari koje su bitne za sve sportove kasnije, ali rukomet je bio jedini izbor.
Koliko pomaže imati oca koji je i sam bio sjajan rukometaš?
- Meni je to sigurno jedna od najvećih privilegija koje mogu imati i on je jedan od najbitnijih ljudi u mom rukometnom razvoju. Naučio me puno, od finti, šuteva do toga kako se treba odnositi prema terenu i grbu pod kojim igraš. Tata mi je najveća podrška i najveći "poguranac", kako bi se reklo.
Je li nekad i kritičan?
- Naravno, ali i ja sam takav. Ne želim se zadovoljiti dobrim, nego uvijek želim najbolje. Tako sam se naučio i mislim da je to dobro jer samo tako možeš rasti. Treba težiti savršenstvu jer onda ćeš svaki put još jače i bolje raditi, a to će donijeti i bolje rezultate.
Imate li neki uzor?
- U rukometu ili općenito?
Može i oboje...
- Moj sportski uzor, najveći uzor je Michael Jordan.
A rukometni?
- Nikola Karabatić zato što igra 60 minuta u oba smjera, i obranu i napadu, a to je nešto čemu se i teži u današnjem rukometu. Moraš biti i fizički strašno spreman da to izdržiš na nekoj, ajmo reći, važnijoj poziciji i zato mi je Karabatić najdraži. On je baš stroj i to godinama.
Aleksandar je početka bio vanjski igrač, ali nisu ga ograničavali samo na mjesto lijevog vanjskog.
- Većinom sam igrao lijevog i srednjeg vanjskog, ali od početka su me treneri učili da mogu igrati sve tri vanjske pozicije, pa i u klubu znam igrati desnog vanjskog. Mislim da je velika kvaliteta igrača kad je polivalentan i kad ga možeš iskoristiti na više rola da pomogne momčadi.
Sad će predahnuti nekoliko dana, ali njegovo razmišljanje će jasno otkriti da u sebi ima ono što je potrebno da bi postao pravi igrač. Talent je samo dio priče...
- Došao sam doma u Kutinu i malo ću se odmoriti prirodi. Možda odem kratko na more, ali trebam prvo vidjeti koliko ću dobiti slobodno, a treba se vratiti i klupskim obvezama. To je tako u sportu, ne postoji jučer, svaki dan donosi nešto novo i treba ići dalje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....