Hrvatska ženska rukometna reprezentacija do 18 godina završila je Svjetsko prvenstvo u Kini na 7. mjestu. Najbolji je to rezultat hrvatskog ženskog rukometa na SP-ima do 18 godina, a djevojke koje vodi izbornik Vedran Krkač tek su druga naša generacija koje se probila u četvrtfinale ovog natjecanja. Njihove prethodnice su 2016. bile osme na svijetu, sad je taj rezultat popravljen za jedno mjesto. Uz malo sreće sa ždrijebom moglo je biti i koje mjesto više, ali kad su mlađe selekcije u pitanju plasman je ono što donosi trenutačno zadovoljstvo, ali uvijek je neusporedivo važnije koliko će se igračica ili igrača iz neke generacije razviti u vrhunske seniorske igrače ili podjednako bitno, u kvalitetne klupske igrače, koji će podignuti razinu ovog sporta u Hrvatskoj.
Nedostajalo i malo sreće
U generaciji (igračice rođene 2006. i 2007.), koja je ove godine sedma na svijetu ima dovoljno talenta i kvalitete da se može optimistično gledati u budućnost, uz nužni uvjet da one nastave još jače raditi i da se s njima nastavi kvalitetno raditi. Pritom, to što su napravile u Kini nije nikakvo iznenađenje jer one su prošlog ljeta igrale u polufinalu EP do 17 godina. Tada su bile iznenađenje, prošle su među najbolje četiri reprezentacije Europe mimo svih prognoza i izjednačile najbolji hrvatski ženski rezultat na EP-ima U17. Onaj prvi ostvaren je prije nego što su se one uopće rodile, između ta dva polufinala prošle su, naime, čak 22 godine (2001. i 2023.).
U Kini su u prvom krugu lagano riješile Nigeriju (31:11) i Angolu (30:14) i odigrale neodlučeno s Crnom Gorom te kao prve u skupini pošle u drugi krug u kojem su upisale dvije pobjede, protiv Srbije (20:17) i Švedske (24:19). Ponovo su skupinu završile na prvom mjestu i "za nagradu" dobile Dansku u četvrtfinalu. Dankinje su bile bolje (25:20), a naše djevojke su nastavile SP u razigravanju od 5. do 8. mjesta. Prvu utakmicu protiv Njemačke su izgubile (23:26), a drugu protiv Japana dobile (30:29).
- S jedne strane smo jako sretni jer smo zadržali kontinuitet dobrih rezultata, a s druge strane ima i malo žala. Objektivno nismo imali baš ni sreće sa ždrijebom jer smo bili u jačem dijelu, ali što je tu je. Pokazali smo da zbilja možemo igrati sa svim ekipama u svijetu - kaže izbornik Vedran Krkač i nastavlja:
- Da smo imali oscilacije u igri, imali smo, da smo imali vrhunskih dijelova, a onda loše trenutke, jesmo, ali mislim da su djevojke pokazale karakter pobjednika što je jako teško dobiti kod sportaša i uvijek su se iz loših epizoda vraćale.
A onaj žal se odnosi na situacije i utakmice koje su mogle i drukčije završiti...
- S Danskom u četvrtfinalu je u 50. minuti bilo neodlučeno i onda napravimo dvije-tri gluposti i utakmica ode u krivu stranu, a ta Danska kasnije igra u finalu. Ili, igramo s Njemačkom i u 59. minuti fulamo zicer za jedan razlike. Napredovale su kao ekipa, ali vidjeli smo i da ima još puno prostora za bolje, u preciznosti, točnosti, cure trebaju nastaviti raditi na snazi... Zadovoljni jesmo, ali hoćemo još bolje.
Svaki sljedeći korak je teži, ali i više znači jer ih približava seniorskom rukometu. Zašto ne bi već iduće godine bilo rezultatski bolje, ovo je generacija koja pokazuje da može.
- Ja se nadam da će biti. Kad smo birali ovih 18 djevojaka jako nam je bilo bitno kakve su karakterno, odnosno birali smo one koje su pozitivne prema ekipi, koje se vide u tome i koje se žele ozbiljno baviti rukometom, a to je preduvjet da se ide naprijed. Sad već doista imamo kontinuitet rezultata, krenuli smo na Mediteranskom prvenstvu s trećim mjestom, pa smo bili peti na EYOF-u, pa na Mediteranskom prvenstvu opet treći, pa četvrti na EP i sad sedmi na SP. Mislim da je to stvarno jedan lijep kontinuitet i rijetkost u našem ženskom rukometu, ali možemo biti i moramo biti bolji.
Logično, izbornik nije želio niti jednu igračicu izdvajati, ali dovoljno je baciti pogled na dvije-tri njihove utakmice i odmah je jasno da ima tu materijala, ali treba imati i na umu da su one još jako mlade.
- Imamo dvije-tri cure koje sigurno mogu biti seniorske reprezentativke, jako dobre igračice. Sad, hoće li biti i vrhunske, to se u ovom trenutku nitko ne može reći, to ovisi o milijun faktora. Materijala ima, ali sad su na prekretnici, imaju 18 godina, kreću na fakultete, hoće li neke odustati, hoće li i kako nastaviti raditi... Mi smo s njima tri godine i pokušali smo s nešto drugačijim sistemom rada, odnosno na okupljanjima isključivo radimo na razumijevanju rukometa i situacija. Obično se radi taktika na tim okupljanjima, a mi smo se od prvog dana bazirali isključivo na tome da ih učimo igrati rukomet i razumjeti igru i to nam se očito isplatilo. Išli smo zapravo obrnutim putem do rezultata, jer rezultat je najlakše dobiti da ih naučiš taktiku.
Znam, hoću, mogu...
Izbornik stalno ponavlja "mi" i stalno naglašava kako je iza rezultata ove reprezentacije ekipa koja očito jednako dobro funkcionira kao i ekipa koja igra na terenu.
- Ničega ne bi bilo bez tima ljudi, nije tu ništa individualno. Uz mene su tu trener Zoran Mlinarić i trenerica Maja Mitrović, a trener vratarki Mirko Zorko i kondicijski trener Mislav Zadro nisu bili s nama u Kini, ali na neki način jesu, jer je Zorko stalno radio analize s vratarkama, a Zadro nam je iz Zagreba radio analize utakmica. Uz ekipu je u Kini bila i fizioterapeutkinja Dubravka Turk, a tehniko je Lidija Horvat. I naravno mora se istaknuti da nam je HRS omogućio doista vrhunske uvjete i sve što nam je trebalo.
Vratili smo se još malo na rezultat i Kinu...
- Da nam je netko rekao uoči prvenstva rekao da ćemo biti sedmi, potpisao bih odmah, ali na prvenstvu smo vidjeli da doista možemo igrati sa svima. Curama stalno ponavljam - znam, hoću, mogu. Znam je glava, hoću želja, a mogu moje tijelo, taktika, tehnika, kondicijska pripremljenost. Kad se to troje složi, onda možeš sve, a na to se treba dodati preciznost i točnost. Najbolje ekipe su precizne i točne i ja želim od mojih djevojaka da postanemo još precizniji i još točniji, jer ima prostora za napredak. Kontinuitet imamo i samo neka se tako nastavi. Vidimo da možemo, ostale su još male razlike, ali te najmanje razlike je i najteže preskočiti i tu je potreban ogroman rad.