Optimizam je nešto najljepše na svijetu. On ti daje nadu. Prije pet mjeseci taj naš rukomet je bio pod nevjerojatnom paljbom, opravdanom i malo je tko rekao da je išta tu bilo dobro na Olimpijskim igrama u Parizu. Ništa se nije dogodilo u ovih pet mjeseci, dok smo eto mi optimisti prije Svjetskog prvenstva. Nevjerojatno je to kod nas.

Nema kod nas sivo, sve je crno i bijelo. Trenutno je bijelo, jer igramo doma, tu je publika, ona će nas ponijeti do medalje. Bili smo domaćini i 2009. i 2018. U ovom drugom slučaju nismo došli ni do polufinala, u prvom smo to napravili u ekstra izdanju s dosta muke protiv Koreje na startu. Nije to nikad lako.

Volimo mi tu reprezentaciju i kako god da prođe to se neće promijeniti, ali ako smo prije nekoliko mjeseci konstatirali da više nismo dio svjetskog vrha, kako to da sad odjednom očekujmo polufinale, medalje. Ne trebaju “kukavičja jaja” ovoj reprezentaciji, to jedino ne treba prije Svjetskog prvenstva. Imamo i puno previše stvarnih problema da bismo se bavili s glupostima.

NENAD DUGI/CROPIX Cropix

Bili smo loši i 2002.

Recimo, Egipat je igrao polufinale OI u Tokiju, Slovenija je igrala polufinale OI u Parizu, Egipat nas je dobio na prošlom SP visokom razlikom, Argentinu smo ne tako davno dobili samo jedan razlike. To su činjenice, dok činjenice nisu dojam, nego ono što se dogodilo. Nismo bili dobri ni na prošlom Euru, ni na Olimpijskim Igrama, nismo prije toga bili dobri ni na Euru 2022. pa ni na SP 2021. godine, nismo uopće bili na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine.

Bili smo mi loši i 2002. na Euru, pa smo otišli do zlata godinu kasnije. Da su oni imali pritisak... A dobili smo puno. Zato, treba pustiti da vidimo što će i kako će se reprezentacija postaviti, jer smo svi svjesni da to u posljednje vrijeme nije bilo dobro. Bez promjene teško ćemo se pokrenuti. Sjećate se one male promjene 2003. godine? Ulazi Lacković u drugom kolu, Šola ide na gol. Sitnica, a... Zato je ići od utakmice do utakmice i smatrati da je svaka sljedeća finale jedini ispravan put za Hrvatsku.

Sjećate se, izgubimo od Argentine, pa jedva dobijemo Saudijce, pa onda padaju Francuska, Mađarska, Rusija, Danska, Egipat, Španjolska, Njemačka i odjednom sve je savršenoa samo 20 dana prije toga nije bilo ništa. Nitko se ne sjeti kako nas su nas rasturali neki Gull, El Akwan, kako je Pero dobio crveni, kako je ušao Šola s crvenom frizurom, kako je propucala Haubica iz Marofa, kako je nemoguće bilo biti pozitivan nakon Eura 2002. i nakon kvalifikacija za 2003. i nakon te prve dvije utakmice... Ma, bolje više to uopće i ne spominjati...

GORAN MEHKEK Cropix

Priču treba potvrditi

Polako s optimizmom, već dugo nismo na postolju, nismo čak ni blizu u zadnje vrijeme. I nije Dagur Sigurdsson jedini krivac za to. Sjećam se jednog Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, mislio sam da nikad nismo bolji, dok nismo osvojili ništa. I nije rukomet zbog toga prestao postojati, išao je dalje, tako će biti i sada.

Naravno da je uvijek ljepše kada to bude s medaljom, sad bi nam bilo još ljepše jer Domagoj Duvnjak pleše svoj posljednji ples pod hrvatskom zastavom. Priča se slaže, ali priču treba potvrditi na terenu. To što smo domaćini? Švedska je na prošlom SP bila, pa je ostala bez medalje, Egipat je bio 2021. pa je ostao bez medalje, 2022. Mađari su ispali doma u prvom krugu, 2024.

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Njemačka je bila doma, pa bez medalje. Toliko o tome.
Prijedlog je da budemo optimisti ako uđemo u polufinale, priznajete iz ove današnje perspektive to je san. Zato igračima i stožeru treba podrška, kakvo god da je nezadovoljstvo nakon Pariza ostalo. To više ne možemo vratiti, ali druge stvari možemo.