Hrvatski ženski rukomet proživljava teške dane: Mnogo pogrešnih i brzopletih odluka, dotaknuli smo dno

Teško je kada gubiš, bilo što reći, uvijek je ljepše kada se pobjeđuje. Ali, život se sastoji i od poraza i od pobjeda. Ovaj put u Rotterdamu dogodio se veliki poraz.

Dotaknuli smo dno, raspali smo se. Nismo ni trebali ići na SP, počastio nas je IHF, ali mi nismo mogli ništa. Sustavno smo vremenom razbili i ono što nismo morali krivim i brzopletim odlukama, dokazivanjem nečega protiv samih sebe. Nismo se morali odreći Tee Pijević, jer bolje golmanice ipak nemamo, Valentine Blažević koja je vukla godinama, nismo morali izaći u susret sestrama Posavec da završe karijeru, pa ni Japundži da odluči odustati, jer drugo desno krilo uopće nismo imali. Bile su to pogrešne odluke, puno pogrešnih odluka.

Ako je u pitanju nedisciplina, to je stvar koja se mogla riješiti na druge načine. I ne bi bilo ni prvi, ni posljednji put. Koliko je toga samo bilo kod rukometaša, pa i u najboljim danima, budimo iskreni. Mi jednostavno nemamo 50 igračica da možemo birati, odricati se nekih. I onda kada se sve to dogodilo, ostali smo bez Klare Birtić, Mije Brkić, Katarine Ježić, Ane Debelić, Josipe Mamić… To je ona priča da jedna nevolja nikad ne dolazi sama.

Ne bi bilo puno bolje da su bile barem one koje su mogle, ali bismo vjerojatno bez problema prošli prvi krug. Ovako, nismo uspjeli ni to. Raspali smo se totalno i sada treba reprezentaciju graditi doslovno iz minusa, čak ne ni od nule na kojoj smo bili u posljednje vrijeme. Pitanje je zanima li to uopće ikoga u jako podijeljenom hrvatskom ženskom rukometu. To je veliki problem.

Cure koje su igrale nisu ništa krive. One su dale svoj maksimum i njima se nema što zamjeriti. Jednostavno, za mnoge od njih bio je to preveliki zalogaj, nisu uopće trebale biti tu, a mi nismo imali druge da bismo to mogli iskoristiti. Neke stvari ne idu preko noći. Lijepo je biti dio reprezentacije, ali to je i jako teško u situaciji u kojoj su se one našle. I ne treba ih se i ne smije osuđivati.

Bilo je i gorih vremena kada uopće nismo igrali SP, kada nismo bili na SP od 2011. do 2021. godine, ali nikad nismo izgledali tako nemoćno kako smo izgledali sada u Rotterdamu. Ispadali smo od Njemačke, Francuske, Slovenije, ali od Japana… To se nije trebalo i nije smjelo dogoditi, tko god što mislio o tome. Prebrzo smo uništili generaciju koja nas je digla na europsko postolje, koja je trebala nositi tim godinama. Nije bilo pravog razloga za to.

Vjerojatno tu neće biti kraj odustajanja, odlazaka, jer razočaranje je ogromno, a smisao svega je doveden u pitanje. Nešto radiš, a nitko te ne doživljava, ne čuje i samo nešto očekuje od tebe. I sudeći po svemu, čekaju nas još teži dani u budućnosti kada se sudarimo s imalo konkretnijom reprezentacijom na velikoj sceni. Ako je koga uopće briga.

Mlade selekcije su nam dobre, dobro rade, ali stvaranje igračica za seniorski tim je proces koji traje, koji se ne događa preko noći, što smo imali priliku jasno vidjeti na SP u Nizozemskoj. Da bi tim napredovao, moraju postojati kriteriji, moraju se poštovati kriteriji i uvijek postavljati ciljevi. Legendarni Vinko Kandija je jednom rekao: Ako nam je cilj proći prvi krug, nećemo ni to uspjeti. Cilj uvijek treba postaviti više i njemu težiti.

A ovo je sve skupa došlo pod veliki upitnik i definitivno traži neku reakciju. Ne bude li je, znači da nam je svejedno, a ni to ne bi bilo neko posebno iznenađenje. Da ne bude zabune, nećemo prstom uperenim u jednog krivca dobiti odgovor, jer je odgovor znatno kompliciraniji, on traži puno više od bilo kojeg imena. Mislili smo da možemo, ali očito ne možemo – ništa. I sada smo tu gdje jesmo, u debelom minusu. A cure s tim trebaju živjeti i žele nastaviti rasti i pokušati se vratiti tamo gdje nam je mjesto.

To nije nimalo lako ni jednostavno u našim okolnostima ženskog rukometa. A uvijek će biti nekako, to je sigurno. Samo, koga će to uopće zanimati.

Ići analizirati utakmice? Nema smisla. Samo… Barišić 10 minuta OK, pa 20 na klupi, Milosavljević koja jedina može kontrolirati igru većinu drugog dijela na klupi, sredina obrane sa Šenvald i Prkačin spora za Aizawu, fulamo zicere, penale, Zetović ne može ‘okrenuti‘ Bešen kada ne ide… Ali, analiza u ovom slučaju i nema nekog smisla, probali smo sve, ali nije uspjelo ništa. To je jednostavno tako. Nije sporna želja, pokušaj, nego mogućnosti. Nije ni Ivici Obrvanu bilo lako, niti mu je ovo trebalo, ali…